I opet smo tu, na početku.
Dvadeset i pet godina od službenog priznanja Republike Hrvatske od strane Europske unije nije nam bilo dovoljno da kao društvo evoluiramo i izađemo iz okova totalitarističkog mentalnog sklopa u kojem se sve zapravo svodi na onu: “il si naš, il si njihovrdquo;. Mentalni sklop čije su žrtve svi koji ne vide problem u različitosti mišljenja, izražaja i izričaja. Uvažavanje nebrojenih javnih ličnosti u Hrvata koje imaju slabe, il gotovo nikakve predispozicije za obnašanje važnih državnih i društvenih funkcija, problem je koji žrtve mori.
Za njih stvari su prejednostavne. Činjenice. Samo to. To je razlog zbog kojeg oni koje mentalni sklop prošlog sistema nije stigao obraditi, i stariji koji su isti iskreno i bez zadrške pozdravili ponosno uzdignutim srednjim prstom, ne vide problem u različitosti mišljenja i načina života.
Jedan od (bezrazložno?) cjenjenijih govornika u Lijepoj našoj, Antun Vrdoljak, u velikom intervjuu Sportskim novostima povodom priznanja RH iznio je cijelu paletu prošlosistemskih zaključaka i opravdanja na temu stanja u hrvatskom športu. Prema njegovim riječima jedan od glavnih uzroka su “političke stranke koje ne vole toliku bliskost sportaša s hrvatskim domoljubljemrdquo;. Zapita se čovjek koje su to stranke u priznatoj Republici Hrvatskoj toliko snažne da opstruiraju razvoj sporta i to već dvadesetak godina? Na vlasti su se izredale apsolutno sve moguće spodobe i sposobnjakovići dviju najvećih stranaka, koje su i same produkt, toliko spominjanog, prošlog sistema. Na funkcijama u ključnim sportskim institucijama od osamostaljenja sjede ljudi o kojima možda ne znate jesu li završili osnovne, srednje i ine škole, ali jedno sigurno znate – vole Domovinu. I uvijek kada dovodite u pitanje njihovu sposobnost i kapacitete, Vrdoljak i slični, vratit će vas na početak tvrdnjama da su dotični domoljubi i da rade taj posao s velikom ljubavlju prema Hrvatskoj i samom sportu.
Iako većinu važnih funkcija u hrvatskom sportu drže direktni il indirektni produkti političkih stranaka (primarno najveće hrvatske stranke HDZ-a), imali smo kroz kratku povijest samostalnosti primjera bivših uspješnih sportaša koje je politika (opet direktno il indirektno) posjela u državne i društvene fotelje. Najsvježiji primjeri ustoličenja prema sportskoj zasluzi su aktualni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker, i državna tajnica Središnjeg ureda za šport – Janica Kostelić. Svaki građanin ove zemlje koji tvrdi da ga sportski uspjesi spomenutog dvojca nisu ispunili ponosom i neopisivom srećom proračunato laže i živi u imaginarnoj stvarnosti u kojoj “starirdquo; dio njega nije ono što ga danas čini osobom kakva jest.
Za žrtve neiskorijenjenog totalitarističkog mentalnog sklopa veličina sportskih uspjeha najproslavljenijeg hrvatskog napadača i najslavnije hrvatske skijašice je neosporna. Za iste je jednako neosporna činjenica da njihov stupanj obrazovanja ne zadovoljava kriterije dužnosti koje obnašaju. I Kostelić i Šuker na obrazovnom putu najdalje su stigli do srednje stručne spreme (iako treba uzeti u obzir da je stupanj obrazovanja predsjednika nogometnog saveza često javno osporavan i nikada demantiran). Neokovani rukom komunizma kakvi jesu, “oni drugirdquo; građani njihovo instaliranje na veoma važne (ako ne i ključne) pozicije za razvoj hrvatskog sporta, dočekali su na nož. Razlog je jednostavan. Sportski uspjesi s upravljačkim sposobnostima nemaju nikakvih dodirnih točaka. K vragu, pa sama uspješnost umirovljenih nogometaša na trenerskim klupama pokazuje koliko je precijenjeno “terensko znanjerdquo; u istoj grani djelatnosti. Što onda očekivati od dvojca na funkcijama koje zahtijevaju ogromno stručno znanje iz domene koja im je bliska kao prodavačici upravljanje trgovačkim društvom.
Bez omalovažavanja radnih mjesta i zanimanja, sportaši jednostavno moraju shvatiti da su oni upravo poput prodavačice (s bitnom razlikom u primanjima i duljini radnog staža) najniži rang u “korporativnojrdquo; hijerarhiji sporta. I jednako kao što bilo koji radnik željan napretka u društvu u kojem radi treba ulagati u svoje znanje i dokazivati se u poljima na koje pretendira, isto bi trebalo vrijediti za sportaše. Nijedno od spomenutog dvojca po završetku bogate sportske karijere nije se okrenulo obrazovanju. Kostelić je 2007. godine otvorila beauty salon u Rijeci i dala se u poduzetničke vode za koje je jednom tabloidu izjavila da je “u početku bilo teško jer ništa nisam znala o vođenju posla, no sve je ubrzo sjelo na svoje mjestordquo;. Šuker se također okušao u poduzetničkim vodama otvaranjem vlastite modne linije S9. Uz to je otvorio i nogometnu akademiju. Internet domena koja vam klikom na službenu stranicu modne linije S9 i nogometne akademije Davor Šuker ponudi vijesti iz svijeta nogometa na indonezijskom jeziku, najslikovitije dočarava poduzetnički uspjeh današnjeg predsjednika nogometnog saveza.
I nije problem što dvojac nije pokazao pretjerano uspješan poduzetnički duh i manjak želje za intelektualnim razvijanjem. Problem je što osobe s takvom pozadinom sjede na iznimno bitnim funkcijama društvene djelatnosti koja je na povojima. Pokrenuti raspravu o sumnji u njihov izbor i sposobnosti, u modernoj Hrvatskoj, izričito je zabranjeno. Ako pitate “njihrdquo;. Ili kako objašnjava jedan od društveno najuspješnijih Hrvata Antun Vrdoljak:
O kritikama na izbor Janice za državnu tajnicu Središnjeg ureda za šport:
– “Ona ima jaku osobnost, a takvi ljudi mogu s tom osobnošću nadvladati sve mane i nedostatke. To su velike osobe. Nitko ne može osporiti njezin autoritet jer nitko ne može osporiti njezine medalje i sportski put. Štogod da joj netko kaže, ona samo može pokazati četiri zlatne olimpijske medalje. Gotovo. Dapače, nema nikoga tko je neće saslušati i čija vrata ona neće otvoriti. To je dobar izbor.rdquo;
O kritikama na rad predsjednika nogometnog saveza:
– “Neka ga puste na miru! Tko god hoće napasti i pokazati se boljim od Davora Šukera, mora zabiti onaj gol koji je on dao, lob Dancima na Euru 1996. Taj gol kada zabijete, onda ga kritizirajte. Dok to ne možeš, hajde, brate, šuti. Najlakše je kritizirati. Moram reći da sam bio jako iznenađen, pozitivno, elokvencijom Davora Šukera. To nije baš uobičajeno u našem sportu.rdquo;
I eto nas opet, dragi čitatelji, na početku.
Ili su na funkcijama jer iznimno nemjerljivo vole Domovinu, ili su ustoličeni zahvaljujuć uspjesima koji s funkcijama koje obavljaju veze nemaju. Kako bilo, vi se nalazite u začaranom krugu iz kojeg jedino možete izaći ako izmislite vremeplov i postignete onaj pogodak Dancima na Euru 1996., il nekim čudom uspijete patentirati uređaj koji će pouzdano izmjeriti stupanj domoljublja. U suprotnom, gledajte svoja posla i šutite. Pustite pravim “domoljubimardquo; da kolo vode.
To što će za 25 godina krivce za stanje u sportu i državi ponovno tražiti u vama, njihov je problem.
