Kapetane, ovo nije svijet za nas

Za svakog ljubitelja nogometa, vikend je onaj dio tjedna koji najviše iščekuje. Njegova omiljena momčad tada igra protiv starih ligaških rivala, ono što se čekalo cijeli tjedan, ili čak tjednima, konačno dolazi do kulminacije. 90 minuta. I ogromna većina tih vikenda, bez obzira na konačni rezultat, u konačnici zapravo završi sretno – bogatiji smo za jedno novo iskustvo o kojem ćemo imati što pričati.

No, ima i prokletih vikenda. Jako prokletih. Jednog takvog, prokletog vikenda u studenom 2007. godine,  policajac Luigi Spaccarotella upucao je navijača Lazija, Gabrielea Sandrija na parkiralištu na autoputu prema Firenzi. Sandri nije bio huligan, niti su događaji s tog parkirališta i hoškanje navijača Lazija i Juventusa tražili intervenciju vatrenim oružjem. U moru ludila koje se stvara oko nogometa, nasilja na koje se odgovara nasiljem, Spaccarotella je izgubio glavu i odnio jedan mladi život s ovog svijeta , tada 26 godišnjeg rimskog DJ-a. Za to je nagrađen zatvorskom kaznom od 9 godina i 4 mjeseca, no obitelji, prijateljima i mnogim navijačima to je ostala mala utjeha.

I kako to već obično biva, na takvim sprovodima, uvjetno govoreći malim ljudima, osim ako nije po službenoj dužnosti, ne dolazi nitko osim onih ljudi kojima je stalo i koji baš zato što im je stalo za druge, ispadnu veliki. Možda najbolje cijelu priču opisuje otac poginulog Gabrijelea, Giorgio Sandri:

˝Navijač sam Lazija od kad znam za sebe, 44 godine sam proveo na stadionu, a Totti je igrač kojeg sam u sportskom smislu, najviše mrzio. Nisam ga mogao podnijeti gledajući ga na terenu. No, onda sam ga upoznao na sprovodu svom sinu i vidio sasvim jednu drugu, prekrasnu osobu. S tog najtužnijeg dana imam malo uspomena zbog šoka u kojem sam bio, ali jedna od tih uspomena je i lice Tottija. Nisam imao pojma da će doći, a on sam oko toga nije napravio nikakav show, izbjegao je sve kamere i fotoaparate i ušao je u crkvu neprimjetno i tiho. Na isti način došao nam je izraziti i sućut. Mnogi ljudi davali su mu ruku, ali pogled Francesca ostao mi je sjećanju, kao pogled čovjeka, oca, koji razumije tragediju kroz koju prolazim i kojem je jednostavno iskreno žao. Nakon toga, ponovo se povukao u zadnje redove, ne tražeći nikakvu pozornost niti sebe stavljajući u prvi plan.˝

U svijetu precizno vođenih marketinških kampanja na svim platformama, igrača koji spremno poziraju za dokumentarce o samima sebi kako bi se prikazali većim ljudima nego što jesu, svijetu koji ne dozvoljava da ikad stanete i razmislite od kud ste, zašto ste tu gdje jeste i kud idite, jer vrijeme je novac, a novca nikad dosta, samo rijetki nikad ne zaborave kako su bježali iz kuće kako bi još malo na ulici igrali nogomet, kako ih je ta ulica odgojila i kako će se jednog dana, na tu istu ulicu vratiti, jednaki među nama. Neka drugi pričaju o golovima, dodavanjima, vjernosti jednom klubu, nevjerojatnoj želji, odanosti, predanosti… i svim tim floskulama kojima koje grade kult ličnosti čineći  nekog da se izdigne iz mase, a tu masu da se osjeti malom i nebitnom, nedovoljno dobrom čak ni da im se na sprovod dođe. Francesco, neka ti se ispuni tvoja davna želja, a to je da još jednom u miru prošećeš ulicama svoga grada, jer jebi ga, jedini kapetane, ovo već dugo nije svijet za nas.

Veljko Tomić