Search
Close this search box.

Indiferentni navijači Dinama

Foto: GNK Dinamo

Mrzim indiferentne navijače Dinama. Vjerujem, kao i Velimir Zajec, da je Dinamo “način razmišljanja”. Tko zaista živi svoj Klub mora biti navijač, mora biti pristran. Indiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukavičluk; to nije život. Zato mrzim indiferentne navijače Dinama. Indiferentnost svojom mrtvom težinom pritišće povijest Kluba. To je željezna kugla privezana za nogu Sjevera, to je močvara koja opasuje Maksimir i brani ga bolje od najtvrđih zidina, bolje od tekstova njegovih novinarskih plaćenika na pripremama u Turskoj, jer guta u svojim blatnim vrtlozima jurišnike, desetkuje ih i oduzima im hrabrost i ponekad ih natjera da odustanu od herojskog poduhvata – oslobađanja Dinama.

Indiferentnost navijača Dinama snažno djeluje kroz povijest. Djeluje pasivno, ali djeluje. Ona je fatalnost, ona je ono na što se ne može računati; ono što kvari inicijative, udruge, peticije; što obara najbolje sačinjene planove; ona je gruba materija koja se opire inteligenciji i guši je. Ono što se događa, zlo koje pogađa Dinamo, moguće dobro koje herojski čin navijača može da rodi, nije u tolikoj mjeri plod inicijative malobrojnih koji se trude, koliko indiferentnosti, nesudjelovanju mnogih. Ono što se zbiva oko Dinama ne zbiva se zato jer neki žele da to bude, koliko zato što ogromna masa navijača Dinama odustaje od posjedovanja vlastite volje, prepušta „međugorcima” da rade, kradu i manipuliraju, pušta da se zapletu interesni čvorovi, kroz Ligu i kroz Savez, koje kasnije jedino mač može da presječe, dozvoljava da se donose Statuti, koje će kasnije moći ukinuti jedino pobuna, dopušta da se dokopaju vlasti gnjide, koje će kasnije jedino ustanak navijača Dinama moći oboriti.

Događaji, pljačka i manipulacija u Dinamu sazrijevali su u sjeni, malobrojne ruke, izvan nadzora i kontrole, tkali su tkanje kolektivne slike o uspješnosti Dinama, ali mase to ne znaju, jer ih nije briga. Sudbina Dinama je manipulirana, prema uskim pogledima, neposrednim ciljevima, osobnim ambicijama i strastima malih aktivnih skupina ljudi koje sustavno pljačkaju Dinamo, a masama je to nepoznato, jer ih to ne zanima. Biti bolji od tovara, pokupiti mrvice sa stola u europskim natjecanjima, prodati igrače za što više… to je danas mjerilo.

Ali događaji sazrijevaju i izbijaju; optužnice, suđenja, zbjegovi, antidatirani ugovori, off-shore računi… sve je dovršeno: i tada izgleda da se neminovna sudbina sručila i prevrnula život svih navijača Dinama kao i svakog pojedinca; onih koji su to htjeli i koji to nisu željeli, koji su znali i koji nisu imali pojma, kao i onog koji se aktivno borio i onog koji je bio pasivan. A upravo se ovaj posljednji ljuti, ne bi htio podnositi posljedice događaja opljačkanog Dinama, htio bi da bude jasno da on to nije želio i da on nije odgovoran. Neki plačno lamentiraju, drugi grubo psuju, ali nitko ili vrlo malo njih si postavlja pitanje: da sam i ja kao navijač Dinama uradio ono što mi je bila dužnost, da sam se potrudio da iskažem svoju volju, da sam dao svoj savjet, da li bi se ovo dogodilo – Klub u rukama mafije, politike i bagre?
Ali nitko ili vrlo malo njih okrivljuje svoju ravnodušnost, svoj skepticizam, smatra se krivim što nisu pružili ruku i aktivno pomogli one skupine građana, koji su se, baš da se izbjegne to zlo, borili i predlagali da se umjesto toga postigne neka dobra stvar.

Većina njih, navijača Dinama sa zapada i dobrog dijela istoka, pošto se neprilika dogodi, najviše vole govoriti o propasti ideala sociosa, o programima koji su definitivno propali i o drugim sličnim divotama. Tako ponovno otpočinju svoju odsutnost od svake odgovornosti. Bitan im je samo zeleni teren, jedanaestorica u plavom dresu, europska utakmica srijedom ili četvrtkom i malo zanimacije za zube na poluvremenu.

I to nije stoga što idinferentni navijači Dinama jasno ne vide stvari koje se događaju u njihovom Klubu, i što po neki put nisu u stanju programirati divna rješenja hitnih problema ili pak onih, koji mada zahtijevaju dugačke pripreme, jednako tako su žurni. No sva ta rješenja ostaju divno neplodna, jer taj njihov doprinos životu borbe za bolji Dinamo ne obasjava nikakvo moralno svjetlo; ona su proizvod intelektualne radoznalosti, a ne oštrog osjećaja povijesne odgovornosti prema klubu za kojeg navijaju, koji zahtijeva da svi budu u borbi za Dinamo aktivni, u borbi koja ne dopušta agnosticizme i indiferentnost nikakve vrste.

Mrzim indiferentne jer me smeta njihovo cmizdrenje uvijek tobože nevinih i naivnih navijača, onih jebivjetara za zapadne tribine. Tražim da svaki od tih jebivjetara položi račun kako se odnosio prema smislu i borbi Dinama, račun na kojem piše što su učinili i ono važnije – što nisu učinili. I osjećam kako ću biti neumoljiv i kako ne moram rasipati vlastito sažaljenje i ne moram s njima podijeliti suze prema izgubljenom klubu, izgubljenom Dinamu. Ja sam pristran. Mrzim sve one koje žive od Dinama, a ne za Dinamo. Živ sam, dakle pristrasan navijač Dinama. Zato mrzim onog tko ne sudjeluje, mrzim indiferentne navijače Dinama.

Antun Gramskić

*Tekst je prilagođena verzija prijevoda Jasne Tkalec – Antonio Gramsci: Indiferentni


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter