Dinamov ‘gradski’ + ‘uskočki’ novac = bolnica, 14 vrtića, 7 škola, stadion…

Često se u obranu lika i djela Zdravka Mamića neke neusporedive stvari znaju svesti pod zajednički nazivnik.

Kroz tematiku javnih financijskih potpora u sportu, na argumente kritičara kako je suludo financirati profesionalne nogometne klubove, apologeti ovakvog sistema financiranja često zbog vlastite potkapacitiranosti (ili su jednostavno šupci) kao opravdanje na skoro 300 milijuna kuna (s 2017. godinom) proračunskih sredstava lokalne zajednice ulupanih u Dinamo posljednjih jedanaest godina znaju odgovoriti u stilu: „Dobro, ali ajmo prestat onda financirati i Hrvatsko narodno kazalište ili Zoološki vrt“.

Naravno, sama stupidnost takvog odgovora leži u nečijoj malicioznosti jer ne shvaćaju da bez obzira što su kazalište, zoološki vrt i profesionalni nogometni klub po definiciji javna dobra, za razliku od teatra i zoološkog ovaj potonji funkcionira isključivo po tržišnim principima i glavna motivacija mu je zarada. Usprkos statusu neprofitne udruge i jednakog pravnog tretmana primjerice Dinama i NK Trnja ta dva kluba mogu biti samo pravno usporediva, ali realno ni u kojem slučaju osim što je riječ o istom sportu. Zagrebački zoološki ne prodaje inozemnim zoološkima hijene, čimpanze i morske lavove (nema čak ni antidatirane anekse ugovora s njima), a HNK nema pravo na odštetu za svog prvaka drame u npr. njujorški Metropolitan.

Kao što svi vrlo dobro znamo, u razdoblju od 2006. do 2016. Dinamo je iz gradskog proračuna dobio 275.715.172,73 kn. Radi se dakle o javnim sredstvima.

Proračunski novac Grada Zagreba izdvojen za (G)NK Dinamo

Novac koji bi trebao biti u svrhu javnog interesa. Ono što još bolje znamo je da su optužnice USKOK-a protiv čelnih ljudi Dinama teške 270 milijuna kuna. Optužnice zbog privatnog interesa određene klike. Na kraju, što čak i oni koji ne prate nogomet savršeno znaju – Dinamo bi i dalje postojao i funkcionirao najnormalnije kao nogometni klub čak i kad ne bi bio financiran javnim sredstvima.

S obzirom da su lokalni izbori pred vratima, ‘ajmo se malo zaigrati dežurnih moralista i demagoga, izbanalizirati stvari pa vidjeti što se sve u Gradu Zagrebu moglo napraviti ili pobliže prikazati što je mogao prosječni građanin štediša napraviti s javnim novcima koji su utrošeni u Dinamo i novcima koji su izvučeni iz njega.

Da bi/kad bi zaradili 270 milijuna gradskih kuna koje su ‘gradski oci’ ulupali u Dinamo, uz prosječnu neto plaću od 5.693,00 kn biste morali/mogli:

– biti zaposlen idućih tri tisuće devetsto pedeset i dvije godine, odnosno do 5969. godine te doživjeti uspon, vrhunac i pad Federacije
– kupiti 2.160 modela Opel Astri (najprodavaniji automobil u 2015. godini) za ugodnu vožnju do „Old Maksimira“ i nazad
– kupiti 27.000 metara kvadratnih stambenog prostora u zagrebačkim novogradnjama, odnosno 386 trosobnih stanova što je defacto jedan manji kvart. Mogli bi kvart prigodno nazvati „Zdravkovo“
– izgraditi jednu bolnicu. Novi Zagreb nema bolnicu. Dječja bolnica u Klaićevoj je u raspadnom stanju. Ali zato jedan od junaka naše priče ima Bentleya
– četrnaest novih vrtića u Zagrebu. Što je četrnaest vrtića, kad Zdravkov OPG sklanja djecu s ulice i u inkubatoru uzgaja buduće „bankomate“
– sedam novih škola. Ma ne trebaju nove škole, kad je Dinamova omladinska škola najbolja sa svojim đacima, a s plavim maturantima potpisuju se ugovori. Oke, ne baš sa svima. Nečijim roditeljima prijeti se čupanjem grkljana.

Kad bi si dali još malo više truda u spajanju nespojivog, pridodajmo 270 milijuna ‘uskokovih’ kuna koji su u nekom normalnom univerzumu mogli jednim dijelom ostatati u klubu, s onim iznosima koje je Grad dao Dinamu. Što se dakle moglo napraviti kad bi hipotetski zbrojili Dinamove „uskočke“ i „proračunske“ novce?

Gradski novac isplaćen Dinamu, i iznos za kojeg USKOK tvrdi da je otuđen Dinamu

Pa mogli smo u Zagrebu imati stadion(e). Za iznos koji je od 2006-2016. iz gradske blagajne dat Dinamu mogao se napraviti stadion po uzoru na ljubljanske Stožice, za šesnaest tisuća ljudi. Premalo? Slažem se. Ako stavimo na papir javni i pokradeni novac, onda bi smo dobili:

– dva stadiona u Ljubljani – kapacitet 16.000
– jedan stadion u Wolfsburgu – kapacitet 30.000
– jedan stadion od Espanyola – kapacitet 40.000

Trošak gradnje stadiona

Naravno, ništa od svega toga nemamo. Imamo klub kojeg se srame vlastiti navijači. Imamo klub koji je vođen od ljudi protiv koji se vode sudski procesi. Isto tako imamo i gradonačelnika koji je amenovao posljednjih desetak godina obilato financiranje kluba. Da ne zaboravimo, gradonačelnik je isto pod optužnicama USKOK-a i čeka sudski proces. Što još imamo? Ah da, naravno. Pa imamo bulumentu vodećih političkih stranaka lijevog i desnog političkog spektra koji su zadnjih desetak godina na lokalnoj razini surađivali, participirali i kreirali ovakav način financiranja profesionalnog nogometnog kluba koji je danas sve samo ne nogometni klub.

Međutim što znači sve to na kraju? Nemamo ni vrtiće, ni bolnicu, ni škole. Nemamo čak ni Dinamo. Sa svim novcima ulupanim i pokradenim, Dinamo više nije naš. Kao posljedica sistemske politike koja je Dinamo odbacila od njegovih vlastitih navijača. Zato na nesreću svih nas i dalje imamo folirante koji nam na državnoj i lokalnoj razini prodaju demagogiju i dozvoljavaju maksimirskim „Corleonovima“ da nas sve namagarče po tko zna koji put. Ne nasjedajte na demagogiju, čak ni na ovakav folirantski tekst.

Goran Đulić