Search
Close this search box.

Ako Antalya može, zašto ne možemo i mi?

Belek, Turska/hotels.com

Da se volimo dičiti kako smo turistička zemlja znano je svima. Da nam broj sunčanih dana iz godine u godinu određuje jesu li javne financije bliže bankrotu ili smo preživjeli još jednu godinu, također je svima znano.

Nestabilne političke situacije na sjeveru Afrike i Bliskom istoku tamošnje su turističke destinacije učinile nekonkurentnima (posljedično čak i u dijelu europskih mediteranskih država) što je rezultiralo povećanjem broja gostiju kod nas, i to gostiju bolje platežne moći. Istina, neki utjecaj na (po)rast broja gostiju vjerojatno je imala i Hrvatska turistička zajednica, ali s obzirom na to koju vrstu turizma desetljećima prodajemo, dojam je da taj doprinos i nije naročito poseban. Krajem rujna i početkom listopada brojni hotelski kompleksi zatvaraju škure sve do kraja ožujka iduće godine jer gostiju nema, te izuzev velikih gradova, brojna mala mista uz obalu zjape prazna iščekujući furešte za sljedeće lito. Brojevi međutim ne lažu; od siječnja do studenog 2017., u Lijepu Našu došlo je čak 16.253.340 stranaca. 16 milijuna strenđera! Domaćih je bilo nešto manje, 1.913.626 točnije. Od ukupne brojke njih 24% ‘slatke snove’ potražilo je u hotelima.  Gotovo 300 hotela ima 4 ili 5 zvjezdica. Zapamtite taj podatak.

Kakve to ima veze s jednim nogometnim portalom kao što je naš, jamačno ste se priupitali? Pa ima – uvelike. Naime, izuzev nogometnih kampova u Istri, točnije Umagu i Novigradu, gdje su pripreme odrađivali svi hrvatski i slovenski klubovi, odnosno mnogobrojne mlađe kategorije domaćih i stranih reprezentativnih selekcija, nemamo više ništa. Sistemski kod nas ne postoji oblik nogometnog/sportskog turizma zahvaljujući kojem bi europski klubovi zimi (dok je turistička sezona mrtva i hoteli prazni, odnosno zatvoreni) dolazili u Hrvatsku i dva tjedna brusili formu protiv kolega iz drugih klubova.

S druge strane imamo Tursku, točnije Antalyu gdje su svi bitni hrvatski klubovi barem jednom odradili pripreme. I ne samo hrvatski već i regionalni. I ne samo regionalni već 1.500 ostalih klubova istočno od jedanaestog meridijana. Svi će reći kako je to ipak Antalya, vrhunski hoteli; kad Turčin to uradi sve bude tip-top, međutim ako realno pogledamo, što točno Antalya kao destinacija ima da bi bila u nedostižnoj komparativnoj prednosti? Temperaturu. Dok je prosječna siječanjska temperatura u Istri svega 5 Celzijusa, u Dalmaciji malo viša i do 7 Celzijusa, u Antalyji prosječna temperatura doseže nevjerojatnih 10 stupnjeva! Dakle, razlika i nije nešto izražena. Ako stavimo na papir našu situaciju; s jedne strane imamo siječanj gdje na obali gotovo i nema turista. Isto tako imamo i vrhunske hotele od četiri, pet pa čak i šest zvjezdica. Imamo nekakav i know-how u pristupu gostu. S druge strane je Antalya, koja ima malkice višu temperaturu i jednu očigledno nedostižnu prednost koju naši pametnjakovići ne mogu dokučiti – nekoliko nogometnih terena oko hotela. Čovjek bi pomislio da je naš čovjek zaista toliko glup da nije u stanju uložiti u drenažu, travnjak, napumpane lopte, klupu za pričuve i kantu kreča kako bi nogometni klubovi mogli doći iza Tri kralja i odigrati međusobno tri-četiri susreta prije nego se vrate kućama? Okej, Antalya zaista jest predivna destinacija, duge pješčane plaže, vrhunski hoteli, ozbiljan novac vrti se cijele godine, ali najveći faktor u današnjem turizmu nije ni ljepota ni cijena već – sigurnost. To je uostalom i primaran razlog zbog kojeg je došlo do ove posljednje ekspanzije turizma u Hrvatskoj.

Ako imućniji klubovi srednje i istočne Europa mogu ostavljati novac u Turskoj, zašto barem dio kolača ne bi preotela Hrvatska sa svojih skoro 300 vrhunskih hotela? Za mjesec i pol dana koliko traje sezona priprema, ovisno kad kome počinje prvenstvo, u Antalyji su klubovi dosad ostavili preko sto milijuna dolara. Kada bi našima došlo iz dupeta u glavu, kakvu bi korist imali od toga? Pa generalno na tri razine. Direktnu ekonomsku korist od tog da lova ne ide isključivo u Antalyu već i kod nas. Druga razina je lokalna zajednica gdje nogometne terene mogu ujedno koristiti i lokalni klubovi koji danas treniraju i igraju više na njivama, a ne travnjacima. Treća razina zasigurno može biti i publika, odnosno navijači. Ne bi li bilo zanimljivije utakmicu Hajduk-Spartak Moskva gledati u Starigradu na Hvaru, nego da ju promatraju četiri brkata policajca na glavnom terenu udaljenom 4,7 kilometra od hotela Miracle Resorta u Lara Kunduu, Antalyi? U Sloveniji su ljetne pripreme, između ostalih, odrađivali Arsenal i Chelsea. Ne treba biti toliko nadobudan i očekivati da će Gorski kotar ili Zagorje postati konkurentni Rogli, ali isto tako ako danas postoji sva prateća smještajna infrastruktura i slobodan siječanj, ne bi li svi uključeni imali benefit u svakom mogućem pogledu?

Kako bilo, ostaje dojam da će nas, dok se naši vlastodršci i nogometni subjekti ‘konstruktivno’ bave planom kako izbiti još novca iz džepova svojih građana i siću iz džepova stranaca, i u ovom segmentu prestići gotovo svi relevantni konkurenti. A onda ćemo se ponovno svi skupa čuditi kako i zašto nije dovoljno samo biti i postojati?


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter