Search
Close this search box.

‘Vratili’ se sustavi s trojicom iza!

Odmah da riješimo nedoumice. Današnji sustavi s trojicom u zadnjoj liniji nemaju baš nekih dodirnih točaka s onima prije, zato sam i stavio navodnike na prvu riječ u naslovu. Da se izrazim koristeći formu izraza i sadržaja – izraz je isti, ali sadržaj različit. Ili prevedeno, trojka je straga (plus dva bočna igrača), ali sadržaj te “trojke” (ili petorke) je drugačiji.

Još je prije par godina taj trend lagano počeo, međutim ova sezona je ipak svojevrsna prekretnica. Mnoštvo trenera upustilo se u implementaciju ove ideje. A što je razlog tome? Jednostavno. Koja je jedna od glavnih oznaka današenjeg modernog nogometa? Presing!

Malo koja ozbiljnija ekipa danas ne igra presing u bilo kojem obliku. Ne mislim samo na onaj luđački presing po cijelom terenu, nego na sve oblike presinga.
Prilikom visokog presinga zna doći do problema kod ekipa koje žele biti dominantne na lopti. Neki treneri očito nisu bili zadovoljni opcijama izlazaka iz presinga koje nude sustavi sa 4 straga (2 stopera + 2 beka) pa su odlučili potražiti neka nova rješenja i očito pronašli zanimljivosti u sustavima s 3 igrača u zadnjoj liniji. Bilo da je riječ o 3-5-2 s trokutom ili obrnutim trokutom u sredini, ili da je riječ o trenutno popularnom 3-4-2-1. Tu su i inačice u formacijama 3-2-4-1, 3-3-4, 3-3-1-3 itd.

Zašto baš samo trojicu igrača u zadnjoj liniji (u bilo kojim verzijama) koriste treneri kao što su Guardiola, Mourinho, Zidane, Sampaoli, Setien, Pochettino, Tuchel, Conte, Sousa, Mazzari, Montella, Spaletti, Koeman, Nagelsmann, Genesio, Pioli, Valverde, Weinzierl, Hasenhuttl, Bielsa, Van Gaal i mnoštvo drugih poznatijih ili manje poznatih stratega? Naglašavam da ne mora značiti da oni ovim varijacijama formacija ‘pribjegavaju’ konstantno, kao što ne mora značiti da je to sustav kojeg koriste u svim fazama igre.

Jedan od razloga je kao što rekoh presing. Što to znači? Pa to znači da bi lakše, mirnije i kvalitetnije razvio igru moraš imat superiornost u prvoj fazi napada – izgradnji. Sustavi s dvojicom stopera nude između ostalog opciju “Salida Lavolpiana” – povlačenje (najčešće) centralnog (zadnjeg) veznog među dva stopera (koji se šire) kako bi tvorili trojku u zadnjoj liniji i dobili na pozicijskoj, brojčanoj i kvalitativnoj superiornosti, uz visoko postavljanje bekova.

Međutim pomakom granica samog presinga, događa se da u utakmici toliko visokog intenziteta i ritma vezni igrač ne stigne ponuditi opciju spuštanja među stopere i tu su se tražila nova rješenja. Umjesto spuštanja veznjaka, pojedini treneri odlučili su se na opciju da u samom startu već imaju igrača na toj poziciji, što bi za posljedicu dovelo do toga da protiv ekipa koje igraju s jednim napadačem (a takvih je daleko najviše) imaš brojčanu superiornost u samoj izgradnji napada. To za posljedicu ima veću kontrolu lopte, veću mirnoću, manji pritisak, lakši prijelaz u iduću fazu….

Evo primjera gdje u fazi izgradnje napada Tottenham ima brojčanu nadmoć 3:1.

Da bi protivnik takvo što anulirao presingom, potrebno je iskakanje barem još jednog igrača iz ustaljenog koncepta postavki na terenu. No, niti to neće bit dovoljno s obzirom da će protivnik (Tottenham) i dalje imat brojčanu superiornost 3:2 i plus opciju vratara, dakle 4:2, gdje ponovno ekipa s loptom ima dva slobodna rješenja i relativno lagan izlazak iz presinga.

Primjer brojčanog viška 3:2 plus vratar po potrebi (4:2)

Ukoliko žele odigrati visoki presing (bez obzira bio to presing čovjek na čovjeka ili jedan od zonskih presinga) još jedan igrač će kad tad morati iskočiti prema protivničkoj trojci straga, što znači da bi trojica igrača bila na protivničkih 3 igrača. Što se u tom trenutku događa? Pa manjak koncentracije igrača u drugoj trećini terena odnosno u veznom redu. Što bi za posljedicu imalo više prostora za igrače u sredini, a to za posljedicu kod kvalitetnih pojedinaca ima kvalitetniju igru bilo individualnu, bilo momčadsku. Dakle opet je u prednosti momčad koja ima loptu. Ako ih treći protivnički igrač napadne, to znači manje protivničkih igrača u idućoj fazi napada što će naravno raznim mehanizmima ozbiljnija momčad to pokušati iskoristiti. A ako ih ne napadne treći igrač, imaju igrača više za mirnu kontrolu igre.

Primjer prostora koji se nudi ukoliko trojica igrača iskoči na trojicu stopera.

Pitate se što se događa s momčadima koje ne žele igrati presing, a uz to igraju s jednim napadačem? Naizgled se čini da su u tom slučaju ekipe s 3 straga u brojčanom gubitku u daljnjim fazama igre, ali tu dolazimo do drugog važnog detalja.

Riječ je o stavljanju tehnički dobro potkovanog stopera, veznjaka ili dobro potkovanog beka na poziciju stopera, kako bi se u gore spomenutom slučaju navedeni igrači slobodno mogli priključiti u iduću fazu igre. Bek s pozicije stopera možda na poziciju visoko postavljenog bočnog igrača (Kolarov u Cityju), stoper ili vezni u sredinu (Dier u Tottenhamu,) itd.

Primjer: Kolarov u Cityju primarno kao lijevi stoper u ofenzivnoj fazi u ulozi lijevog bočnog igrača. Samo da napomenem da Kolarov nije slučajno tu. On je uspio spojiti 3 uloge u jednom. Prvo, on je bek i ima kakvu takvu brzinu, te daje sigurnost u fazi obrane za dubinske paseve protivnika. Drugo on je najbolji dodavač lijevi bek u PL-u, dakle sposoban je osigurati kvalitetan protok lopte i dobra je opcija za gradnju napada…. i treće kao bek koji ima brzinsku izdržljivost u fazi napada može davati dodatnu potporu kao wing bek (na slici).

Dakle treneri se ovisno o onome što im nedostaje odlučuju na dodavanje tog trećeg igrača straga. Ukoliko nedostaje kvaliteta uglavnom se veznjaci stavljaju lateralno straga (Dier, Sanchez…) . Ukoliko je brzina ta koja nedostaje onda se stavljaju bekovi (Piesczek, Nacho, Calabria). Zašto se takvi igrači najviše stavljaju lateralno, a ne kao libero tj. centralno? Recimo zato jer ako beka staviš na lijevog ili desnog stopera onda se u fazi obrane brzo i lagano transformiraš u sustav sa 4 iza, a ukoliko se to i ne događa imaš bržeg igrača kao osigurača od dubinskih lopti. U fazi napada po toj strani igrač može davati dodatnu ofenzivnu opciju momčadi (gore spomenuti Kolarov).

A zašto se i veznjak postavlja na stranu, a ne u sredinu na poziciju ‘libera’ kao što se radi u poznatoj “Salida Lavolpiani”? Zato jer se mnogo momčadi koristi ovim sustavima zbog kvalitativne superiornosti, što bi značilo da momčad namjerno izolira jednu stranu terena na kojoj ciljano obitava kvalitetan igrač, koji će onda imat prostornu superiornost.

Sada ćemo se vratiti na stavljanje veznjaka lateralno, a ne centralno. Zašto se to radi? Pa jedan od razloga su ova gore spomenuta izoliranja, “ljuljanja” i “navlačenja”. Ako zaljuljaš momčad u jednu stranu, a na drugoj strani imaš veznjaka sposobnog “ući” u igru ili dati dobar okomiti pas u međuprostor ili half-space u kojem obitava onaj gore spomenuti ciljani igrač – onda daješ loptu takvom igraču koji će zbog viška prostora i posljedica daljnjih mehanizama u igri imat veću mogućnost skrojiti opasnost po vrata protivnika. Ukoliko bi takav igrač egzistirao u sredini, prilikom tih “ljuljanja” momčadi on ne bi imao potrebnu dubinu i širinu ispred sebe, nego onaj sljedeći igrač do njega. A dok on preda loptu tom igraču, protivnička momčad se lagano presloži i propada ti dobra opcija. Evo o čemu pričam.

Alderweireld (crveni krug) kao centralni branič (ukoliko bi lopta bila u njega) tu nema opcija u smislu okomitih paseva niti kretanja prema naprijed s loptom, jer ga blokira suparnički centralni napadač (plavi krug). Dakle, Dier bi tu bio beskoristan.

S druge strane Dier kao desni stoper (bit je da je na strani) ima mnoštvo prostora ispred sebe kojeg može osvojit s loptom, te opciju okomitog pasa između protivničkog krila i centralnog veznog.

Nadalje, prednost sustava s 3 iza bi također bila i ta da u dovoljnoj kvantitativnoj strukturi pri izgradnji napada ne moraš spuštat vezne igrače unatrag (iako neki i to rade), pa imaš veznjake većinom orijentirane isključivo na drugu trećinu terena i razrješene razmišljanja o konstantnoj pomoći u izgradnji napada.

A što je s popularnošću 3-4-2-1? Zašto baš ta opcija?
Dosta je popularna jer nudi opciju igrača više u vezi, ali ne na bilo kojem prostoru, nego na najteže branjenom prostoru. U ovoj priči bitna je dvojka prednjih veznjaka. To su dvojica igrača koji obitavaju u tzv. half-space prostoru. Vidljivo je da je taj prostor najteže braniti iz razloga što prirodno ne pripada niti jednom obrambenom igraču, nego je potrebno iskakanje iz linija da bi se isti obranio. Iskakanje iz linija dovodi do otvaranja prostora iza igrača koji su iskočili iz xy linije, što znači da igrači iz drugog plana mogu ulaziti u taj otvoreni prostor.
Iz ofenzivnog kuta gledanja, igrači u tom prostoru imaju bolji kut pregleda igre i samog primanja lopte, nego npr. na centralnoj poziciji polušpice.

Primjer: Kutevi gledanja centralno postavljenog igrača
Kutevi gledanja lateralno postavljenog igrača odnosno igrača postavljenog u half-space

Primjer konfuzije protivničkih igrača kod pokrivanja half-space:

Mane

Što je s manama sustava s 3 straga? U fazi obrane može se dogoditi preveliko povlačenje momčadi i tvorba linije od 5 igrača ispred vratara (u fazi napada visoko postavljeni bekovi se u fazi obrane spuste nisko). Ekipa koja želi biti dominantna na lopti ne želi imat parkiran autobus pred svojih 16 metara. Zbog toga se najčešće momčadi transformiraju u sustav sa 4 straga.
Međutim ukoliko se ne stignu presložiti, tu može doć do problema, jer imaš situaciju da si kod protrčavanja protivničkog beka brojčano inferioran.

Ekipe koje na poziciju lateralnog stopera stavljaju bočnog igrača takve stvari nešto lakše rješavaju, jer se mogu transformirati u 4 straga tako što bek na stoperskoj poziciji ide na beka, a suprotni wing bek se spušta u liniju i tvori četvoricu iza.

Ekipe koje nemaju dobre bekove, tehnički barem fundamentalno potkovana dva stopera te jednog beka, veznjaka ili stopera koji će biti onaj “treći” specijaliziran za nešto više, te ukoliko nemaju općenito igrače sposobne razumjeti trenerovu ideju i taktiku i ako sami nemaju situacijsku inteligenciju – nikako ne mogu igrati ovakve sustave.

Naravno ima tu još more varijacija i mehanizama u napadačkoj i obrambenoj fazi. Par knjiga bi bilo malo za opisat sve to, ali ono fundamentalno je da se sustavi s 3 straga vraćaju – ili da se preciznije izrazim, vratili su se – zbog izbjegavanja presinga, samim time boljeg posjeda lopte i lakše organizacije napada. Čovjek bi onako na prvu rekao da su sustavi s 3 straga plus dva beka defanzivniji, ali to baš i nije tako. Može biti, ali isto tako može biti i da ćeš u 5-3-2 bit ofenzivniji nego u 3-4-3. To nije bit, jer ovisi naravno o onome što trener želi od svoje ekipe, bit je da se današnji sustavi s trojkom iza koriste kao proaktivne, progresivne, napadački i posjedovno orjentirane formacije koje u ovoj ili onoj varijanti, ponekad ili stalno, koriste skoro svi top treneri svijeta, a i oni malo manje top.

Također, za puno ekipa koje koriste navedene sustave je karakteristično i da imaju filozofiju igre baziranu na “Juego de Posicion” ili po “naški” najbliže prevedeno – pozicijska igra. A jedna od karakteristika navedene filozofije je ono što sam i u cijelom članku najviše spominjao – superiornost. Brojčana, pozicijska, prostorna i kvalitativna.

Ante Kranjčević


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter