Search
Close this search box.

Prvi ispod Boga

Twitter/maartenvanriel

Izgledalo je nemoguće. Jedan od najvećih, u klubu koji nikad ništa nije osvojio? U gradu koji je srastao s mafijom i guši se u korupciji, u kojem se još vide ožiljci potresa od prije nekoliko godina i u kojem se, kako njegovi stanovnici kažu, vozi samo kroz crveno? A opet, bar njima spontanosti, snalažljivosti i optimizma, nekad i luđačkog, nije nedostajalo. Prva riječ prostrujala je jugom Italije još početkom lipnja 1984., i samo u tom mjesecu preko stotinu djece kršteno je njegovim imenom. On je bio taj koji je mogao preokrenuti priču osiromašenog i omraženog grada.

Diego Armando Maradona slovio je već tada kao najbolji na svijetu. Međutim, nakon epizode u Barceloni koja je bila obilježena lomom noge, optužbama da je šmrkao više nego onaj mali, debeli hrvatski „novinar“ i masovnom tučnjavom koju je isprovocirao u finalu Kupa Kralja 1984. protiv Athletica, Kataloncima je bilo dosta i htjeli su ga se riješiti. Jedini problem bila je odšteta; tražili su cifru od 10 milijuna dolara što bi u tom trenutku bio novi svjetski rekord.

Nekom megalomanu u Napulju očito je već bilo preko glave prosječnosti i života u sjeni bogatih sjevernjaka iz Milana i Torina. Neki će reći da je Camorra, kao i uvijek u tom kraju, umiješala svoje prste u cijeli posao, ali službena verzija kaže kako su tri različite banke odobrile kredite SSC Napoliju kojima je klub dobio ukupno 13 milijardi tadašnjih lira, što preračunato ispadne 10-ak milijuna dolara.

Pregovori su se razvukli kroz gotovo cijeli lipanj, a u jednom su trenutku građani Napulja skupljali dobrovoljne priloge za tih posljednjih nekoliko stotina tisuća dolara oko kojih je Barcelona pravila problem. Posljednjeg dana prijelaznog roka, 30. lipnja, predsjednik kluba Corrado Ferlaino shvatio je da vremena više nema; uzeo je avion i iz Napulja otišao u Milano, u sjedište talijanskog saveza – i to na blef.

Oko podneva je ušao u prostorije saveza, ostavio praznu kuvertu u kojoj je navodno bila Maradonina dokumentacija, sjeo natrag u avion i pravac Barcelona, uspio se nekako dogovoriti s Barcelonom i potpisao ugovor s Diegom, pa onda natrag u Milano gdje je debelo iza ponoći i kraja roka pokušao ući u prostorije saveza. Pri ulasku ga je zaustavio čuvar, a Ferlaino je na brzinu promrmljao nešto o pogreški u proceduri, uletio u ured, zamijenio praznu kuvertu novom u kojoj su bili pravi dokumenti i izašao. Trik je upalio i posao je bio završen. Novinari su iste noći dobili sugestiju, aluziju na kip sv. Gennara na kojemu se tradicionalno dugo iščekuje čudesno pojavljivanje krvi: „Krv Sveca se rastopila.“

Maradona i Corrado Ferlaino 1984. godine/wikipedia.org

Napulj je ujutro slavio kao nikad do tad. Duboko katolički grad dobio je novo božanstvo, novu nadu zapostavljenog i zaboravljenog juga. Radno vrijeme postalo je samo par nebitnih brojki, na godišnjem su bile pizzerije i kafići, opustjeli su uredi i šalteri. Lokalni novinari pisali su kako „Napulj nema gradonačelnika, kuće, škole, autobuse, mogućnost zaposlenja ni sanitaciju, ali ništa od toga nije važno jer imamo Maradonu“. Nekoliko je dana prošlo u općem slavlju, beskrajnim paradama, karuselima, skakanju po autima i kupanju u fontanama, a sve je kulminiralo nekoliko dana kasnije kada je Maradona po prvi put izašao na travnjak San Paola.

Ovacijama ga je dočekalo preko 75 000 navijača, a tada 23-godišnji Diego, potpuno okružen novinarima i fotografima, preuzeo je mikrofon, zahvalio se na takvom dočeku i, između ostalog, rekao kako želi biti idol siromašnih dječaka u Napulju jer je i on bio takav u Buenos Airesu, pa uzeo loptu, napucao je na tribinu i uzviknuo „Forza Napoli!“.

Nova era – sedam godina raja, tijekom kojih će Napolitanci živjeti negdje između neba i zemlje, napokon je počela.

Maradona prvi put izlazi na San Paolo/Foto: strettoweb.com

Industrijski razvijeni i bogati sjever Italije već je dugo dominirao Serie A. Četrnaest godina zaredom naslov je odlazio u Rim, Torino ili Milano, a 1984./85. taj niz je neočekivano i nevjerojatno prekinuo autsajder Hellas iz Verone, opet sa sjevera, i uzeo svoju prvu i dosad jedinu titulu u povijesti. Maradona je u svojoj prvoj sezoni odigrao svoje, postigao 14 golova, ali nije mogao sam i Napoli je došao tek do 8. mjesta – neki dijelovi slagalice još uvijek su nedostajali.

Uoči sljedeće sezone na klupu je sjeo novi trener Ottavio Bianchi čija je filozofija bila cijelu momčad podrediti Maradoni kako bi on izvan rigidnog taktičkog sistema i bez obrambenih zadaća radio ono što radi najbolje – uništavao obrane na sve moguće načine. Polako je stasavao stoper Ciro Ferrara, došao je i napadač Bruno Giordano i Napoli je izgledao puno bolje. Tu sezonu 1985./86. su završili na trećem mjestu, a godina koja je uslijedila donijet će sve po čemu je „Mali zeleni“ do danas zapamćen.

U ljeto ’86. Meksiko je ugostio najbolje svjetske reprezentacije, a Maradona je odigrao prvenstvo života. U četvrtfinalu protiv Engleza, u jednoj jedinoj utakmici i to unutar pet minuta, uspio je postići dva od vjerojatno pet najpoznatijih golova ikad: prvi, „Božja ruka“, i drugi, onaj slalom kojim je ostavio iza sebe pet igrača i vratara, a koji je i dan danas u konkurenciji za najljepši ikad. Argentina je otišla do kraja, a Maradona je s kapetanskom trakom na ruci podigao trofej osvajača Svjetskog prvenstva i vratio se u „mali“ Napulj kao najbolji igrač svijeta.

Uoči sezone 1986./87., stiglo je i ključno pojačanje, Andrea Carnevale, koji će s Maradonom i Giordanom tvoriti odličan napadački trio. Uz odličnog Ferraru u obrani je igrao i veteran Giuseppe Bruscolotti, 36-ogodišnji desni bek koji je za Napoli odigrao 511 utakmica što je rekord koji stoji i danas, a veznim je redom upravljao veznjak prigodnog imena, Fernando de Napoli. Sve je sjelo na svoje mjesto, Napoli je zaredao 13 utakmica bez poraza i držao prvu poziciju na tablici, a nakon tog prvog poraza od Fiorentine još 5 uzastopnih pobjeda. 26. kolo, od njih 30 koliko se trebalo odigrati, donijelo je prvu priliku za veliko odvajanje na gostovanju kod tada još vrlo dobrog Hellasa, a na sjever se kombijima, autima, autobusima i vlakovima uputilo 15-ak tisuća Napolitanaca. Sve što su vidjeli bio je poraz – 3:0 za Hellas. Što je kraj prvenstva bio bliže, to je nervoza bila sve jača i izraženija.

Predzadnje kolo, 10. svibnja 1987. u Napulj je došla Fiorentina, a Napoliju je trebao samo bod da osigura povijesni prvi Scudetto svog kluba, i drugi u povijesti cijelog juga Italije. Grad je već nekoliko dana kuhao u iščekivanju, u mješavini nevjerice i ogromnog uzbuđenja. Te je sunčane, vruće nedjelje utakmica bila na rasporedu u 16 sati, vrata San Paola otvorila su se u podne, a do 12:15 stadion je bio pun.

Foto: ghanasoccernet.com

U 29. minuti Maradona je dobio loptu oko centra, lijepim dodavanjem po travnjaku izbacio obranu Fiorentine i našao Carnevalea, ovaj odigrao lijep dupli pas s Giordanom i plasirao loptu ispod golmana – 1:0. Titula je bila na dohvat ruke, ali Fiorentina se nije predavala i desetak minuta kasnije za izjednačenje zabija Roberto Baggio. Bilo je još prilika s obje strane, ali kada je istekla 90. minuta, rezultat je i dalje bio 1:1. Pročula se tada vijest da je prvi pratitelj Juventus odigrao neriješeno u Veroni, što je značilo da je sve gotovo – Napoli je prvak, prvi puta od osnivanja 1926. godine. Trebala je proći još koja minuta dok sudac Pairetto nije odsvirao kraj, a kad se napokon oglasio, počelo je slavlje koje će izbrisati 60 godina frustracija i života u sjeni.

Foto: storiadelcalciosavonese.wordpress.com
Foto: wikipedia.org

Stariji navijač u intervjuu u toj utakmici priča kako je „bilo svega čega se čovjek može sjetiti da proslavi Scudetto, sve je bilo tu“ – slično slavlje onomu koje je zahvatilo grad kad je Maradona tek došao, ali na puno većoj skali. Psi i mačke bili su obojani u svijetloplavo, svi kvartovi imali su svoje proslave, a vrhunac je bila parada kroz cijeli grad, svojevrsna sahrana u kojoj su ljudi gradskim ulicama nosili lijesove u bojama svih drugih klubova Serie A, a na čelu koje je, kako je i red, bio svećenik.

Napulj je iz anonimnosti od prije nekoliko godina odjednom dočekivao velike europske klubove: Napoli je igrao Kup prvaka, a na San Paolo je odmah u prvom kolu došao madridski Real. U Madridu je bilo 2:0, u uzvratu je Napoli izvukao 1:1, ali dalje nije išlo. Kup UEFA 1988./89. bio je jedan od tri velika Maradonina uspjeha: Napoli je u četvrtfinalu fantastično preokrenuo Juventusovih 2:0 iz prve utakmice i s ukupno 3:2 prošao dalje, u polufinalu je pao Bayern, a u finalu i Stuttgart (2:1, 3:3). Posljednji trofej bio je još jedan Scudetto 1989/90.

Nije tu više bio samo Maradona; njegov utjecaj dosezao je dalje od samog travnjaka te su mnogi sjajni igrači poput napadača Carece i Gianfranca Zole upravo zbog njega došli u Napoli, ali on je i dalje bio neosporan autoritet.

Međutim, Napulj ima i svoju tamnu stranu sličnu onoj kakvu ima i Buenos Aires, i Diego ju nije mogao ni htio izbjeći. Prema nekim informacijama često se družio s ljudima iz Camorre, istim onima koji su mu koju godinu ranije kao upozorenje razbili skupi Ferrari, a njegovim suigračima prijetili smrću ako namjerno ne izgube titulu 1987./88. jer bi inače mafija kroz kladionice izgubila ogromne novce. Te godine nekim slučajem nisu bili prvaci, a zauzvrat su dobili sav luksuz koji im podzemlje može dati.

Početkom 90-ih sve je rjeđe boravio u Italiji, a sve češće s obitelji u Argentini. Zatvarao se u sebe jer nitko ne može nositi status božanstva toliko dugo, godinama nije mogao izaći iz kuće bez da ga netko ne maltretira, makar taj netko imao najbolju namjeru. Ni fizički više nije bio tako moćan, a ovisnost o kokainu izmicala je kontroli.

Konačno, 1991. je pao na testu na droge i od talijanskog saveza zaradio suspenziju od 15 mjeseci. S obzirom da se ona odnosila samo na Italiju, bilo je jasno da će otići, nažalost u potpuno suprotnom raspoloženju od onog u kojem je sedam godina ranije došao.

Bez obzira na to, njegovo naslijeđe u Napulju je i danas itekako vidljivo. Kroz tridesetometarske murale na cijeloj strani zgrade i malim portretima u stilu onog Che Guevarinog u uskim gradskim ulicama. Na tržnici gdje se i dalje prodaju dresovi s njegovim imenom i brojem 10 kojeg je Napoli umirovio i među neobično puno 30-godišnjaka koji se zovu Diego, imenom netipičnim za taj kraj.

I u onoj urbanoj legendi, grafitu na gradskom groblju koje mrtvima poručuje: „Ne znate što ste propustili“.

Matija Palijan


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter