Search
Close this search box.

Zekićeve dvije godine na klupi Osijeka

Foto: NK Osijek

Prvog dana rujna 2015. godine NK Osijek se raspadao po šavovima, a nakon fijaska s Mirsadom Kerićem i izvjesnom njemačkom agencijom, s mjesta trenera je nakon katastrofalnih rezultata na početku sezone otišao i „njihov“ trener Dražen Besek. Umjesto njega, doveden je mlad i još neafirmiran stručnjak, rođeni Osječanin Zoran Zekić, u našim trenerskim vodama sasvim nepoznato ime.

„Svjestan sam da je ovdje puno trenera u zadnje dvije godine izgorjelo. Ovo je jednostavno takav posao, a na meni je da napravim sve da ne završim kao oni“ rekao je po dolasku, iako je bio svjestan da dolazi u situaciju u kojoj ima dobre šanse da ostane bez posla prije Božića. Negdje u kasno jesensko doba s tribina su, što zbog rezultata, što zbog odnosa s navijačima, krenuli prvi zahtjevi: „Zekiću, odlazi!“

Danas, točno dvije godine kasnije, Zekić i dalje sjedi na istoj stolici kao i tada. Prije dvije godine bio je na rubu ispadanja, a prije par dana na mali korak do skupina Europske lige. Iz one anonimnosti postao je jedno od najpoznatijih trenerskih imena HNL-a. Međutim, je li Zekić baš takav trenerski mastermind ili najveće zasluge za to ipak imaju novi vlasnici kluba? Dakle, što nakon dvije godine znamo o Zoranu Zekiću kao treneru? Kako Osijek danas igra?

Prije svega, Zekić je rezultatski postigao sve što je trebao, a onda ovo ljeto to i višestruko prekoračio. Njegovo će ime ostati upamćeno kada se budu prepričavale legendarne pobjede protiv Luzerna, PSV-a i taj jedan jedini gol koji je falio u St. Poltenu. Samim time upisao se u povijest NK Osijeka kao vjerojatno najuspješniji trener u povijesti, trener čije se ime skandira u Gradskom vrtu.

Kad govorimo o postavljanju igre, Zekić je tu racionalan. NK Osijek već godinama nema pravog modernog playmakera iako je Josip Knežević bio blizu, a Dmytro Lopa još bliže tomu, međutim Joka fizički nije dorastao tempu koji Zekić i današnji nogomet traže dok Ukrajinac uglavnom voli igrati uz lijevu aut-liniju. Ono što Osijek ima su jaka i motorična krila i bekove (Barišić, Šorša, ranije Matas, sada i Bočkaj te Grezda) čiji centaršutevi su za HNL standarde odlični, a u napadu ima Muzafera Ejupija koji je u igri glavom ponajbolji napadač lige. Razumno je iskoristiti njihove prednosti.

Međutim, Zekić je prije svega reaktivan trener. Osijek igra koliko mu protivnik dozvoli, igra kad momčad s druge strane voli „daviti“ loptu i držati visoko zadnju liniju. Europske pobjede, kao i ona protiv Rijeke i odlična predstava protiv Dinama, sve su došle na sličan način. Na euforiju i prekide, ludilo tribina i kontre. I to je sve prihvatljivo, ako gledamo kratkoročno (a Zekić možda i više od ostalih trenera mora gledati kratkoročno s obzirom na vrstu njegovog ugovora prema kojem zarađuje onoliko koliko pobjeđuje, što možda povlači i nesklonost davanju prilika mladim igračima, ali o tom kasnije).

Problem dolazi kad Osijek treba odigrati protiv Cibalije, Rudeša ili Istre koji su ovosezonski kandidati za ispadanje iako je, istina, Cibalia u trenutnom uzletu, a Osječani protiv ta tri protivnika uzmu dva boda. Problem je i kad dođe Rijeka i igra 55 minuta s igračem manje, a Osijek ne može izaći sa svoje polovice. Tri boda su taj puta bila upisana, ali zatvarati oči pred problemima ne vodi ničemu dobrom. I nije to trenutni problem da se može „vaditi“ na umor zbog Europe zbog kojeg je većinu tih utakmica odigrao drugi sastav – dečki s klupe su osvojili ta dva boda, a „Europljani“ su izgubili u Vinkovcima.

Osijek protiv bunkera s kojim se sve češće susreće uglavnom ima 20 do 30-metarsku rupu između Ejupija i centralnih veznjaka. To, u nedostatku boljeg termina, apsurdno forsiranje lopte na krila i centaršute ne prođe uvijek, a kada ne prođe, Osijek nema baš nikakav plan B. Što utakmica odmiče dalje, igrač s loptom sve češće širi ruke u nemoći jer nema kome dodati i sve to djeluje kao da su se prvi puta sreli. Pokušava se tu nešto na individualnu kvalitetu koje u momčadi Osijeka ne nedostaje, ali svatko tko redovito gleda Osijek zna da je to teška patnja, daleko od gledljivog nogometa.

S druge strane, Osijek defanzivno izgleda jako dobro i ta timska obrambena disciplina je ono za što Zekić zaslužuje pohvalu. Osijek je u Europi, kada bi igrali standardni stoperski i par zadnjih veznih Škorić-Barać-Mudražija-Mioč, a to je 7 od 8 utakmica, primio samo dva gola. Napokon je na golu i Marko Malenica kojeg je Zekić nakon godina i godina traćenja talenta na klupi postavio kao standardnog vratara i to mu se također vraća jer Malenica, uz vrlo rijetke kikseve, brani na reprezentativnoj razini.

Spomenuli smo ranije i ubacivanje mladih igrača u vatru. Osim prošlogodišnje utakmice protiv RNK Splita, posljednje u sezoni kada je već sve bilo riješeno, Zekić je vrlo rijetko, ako uopće, davao priliku igračima iz B ekipe. U prvom redu se tu radi o bekovima, lijevom Luki Marinu i desnom Danijelu Lončaru koji su bili na pripremama i u tim prijateljskim susretima dobivali dobru minutažu da bi u prvenstvu potpuno nestali s radara. Ako Osijek želi izbjeći riječki scenarij u kojem igra 10 ili svih 11 stranaca, a kvalitetnih igrača je na domaćem tržištu sve manje dok su jeftini stranci uglavnom „kocka“, to se mora promijeniti.

Nedostatak domaćih mladih igrača nadoknađuje, zajedno sa sportskim direktorom Alenom Petrovićem, odličnim transferima. „Moneyball“ na osječki način zasad daje sjajne rezultate, pogotovo Mateo Barać i Robert Mudražija koji su s hrvatskih i austrijskih drugoligaških terena na mala vrata došli u Gradski vrt i postali prvotimci koji ruše europske velikane. Kolike su tu zasluge Zekića, a kolike Petrovića nećemo nagađati, ali već su naglašavali kako odlično surađuju i zajedno skautiraju pojedine igrače tako da tu zaslužuju najveću ocjenu.

Za kraj, nešto oko čega se svako malo lome koplja, ali se zbog mira u kući brzo pomete pod tepih i zašuti: Zoran Zekić sve se češće spominje u kontekstu neprofesionalnog načina života. Ima li tu istine i, ako ima, koliko to utječe na njega, to najbolje zna on sam i njegovi igrači, međutim teško je ignorirati sve te priče. Koliko god on zbog toga u nečijim očima bio simpatičan, „uno di noi“ s kojim se možemo identificirati, današnji profesionalizam i visoka ljestvica koju je nova uprava kluba postavila zahtjeva potpunu posvećenost – ništa manje od 100%.

Nakon ispadanja od bečke Austrije, predsjednik Ivan Meštrović najavio je da Osijek već ove sezone ide po naslov prvaka Hrvatske. Možda u afektu, možda kako bi motivirao igrače ili svojom ambicijom privukao potencijalna pojačanja. U hrvatskoj konkurenciji Osječani za taj naslov imaju tri ozbiljna konkurenta i najmanji proračun. Da bi se iz te pozicije osvojila titula, Osijek mora imati najbolju transfer politiku i najboljeg trenera. Zoran Zekić zasad još nije učinio dovoljno da bi uvjerio autora ovog teksta da će, ukoliko Osijek ikad bude ostvario san svih generacija osječkih navijača, upravo on tog dana sjediti na klupi Bijelo-plavih.

Matija Palijan


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter