Search
Close this search box.

Za koga se borimo?

Foto: Miro Gabela / hajduk.hr

“Za koga se mi borimo?”, najčešće je pitanje među stotinama navijača Hajduka kada krene masovna histerija uzrokovana jednim ili više poraza njihovog kluba. I tako već sedam godina trajanja projekta u kojem članovi kluba biraju Nadzorni odbor, te barem još toliko godina prije koliko je trajala borba protiv korumpiranih i nesposobnih u svom dvorištu. Te bitke vodile su generacije i generacije navijača. Neki, pa čak i oni najistaknutiji kao Žan, Čabo i Blato, više ni nisu među nama. Te bitke nekad su trajale duže, nekad kraće, ali sve su bile uspješne jer im je osnovna ideja bila ispravna i čista: pošten klub koji daje sve od sebe. 

Ono što svakoga tko joj je doprinio jednostavno rastužuje je ponašanje većine domaćih medija (posebno televizija koje i tako iz Dalmacije i Splita najviše vole priče o piciginu s Bačvica), pa sve do nogometnih djelatnika, političara, čak i navijača. Podcjenjivačko i posprdno ismijavanje te borbe i ljudi koji ju vode za plemenit cilj pokazuje koliko smo kao društvo srozani. Tko se više sjeća naslovnica novina kada je Torcida predstavila projekt Dite puka pozvavši Crkvu, Sveučilište i Četvrtu brigadu da im se priključi u prikupljanju sredstava za spas Hajduka? Dvije časne sestre nabijaju balun i naslov „Torcida pozvala Crkvu da kupi Hajduk“. Bio je to projekt gdje građani skupljaju novce da kupe vlastito javno dobro, a banaliziran je tih dana čak i od strane suparničkih navijača („U Hajduk se kunu, a ne daju kunu“ jedan je od transparenata koji je visio na sjeveru Maksimira).

Projekt Naš Hajduk protekao je u još goroj ignoranciji s plasiranjem svih mogućih teza o „ulici koja vodi klub“, „orjunašima“ i sl. Takva medijska blokada dovodi do pogrešne percepcije javnosti o tome da Naš Hajduk upravlja klubom, umjesto da se na Naš Hajduk gleda isto kao i Državno izborno povjerenstvo (DIP) – tijelo koje provodi izbore među članovima. Je li itko ikad igdje prozvao Branka Horvatina, nekadašnjeg predsjednika DIP-a, zbog krize Vlade, jer bi eto baš on na koncu svakih izbora pročitao pred kamerama kako je narod glasao? Domaći mediji najčešće kad napišu nešto negativno o Hajduku – od promašenog gola, izgubljene utakmice ili lošije dovedenog pojačanja – to pokušaju povezati upravo s udrugom koja provodi izbore među članovima (i na taj način Hajduku svake godine uplati od 2 do 3 milijuna kuna, te će u sljedećih deset godina skupiti 35 milijuna kuna koje idu Hajduku kao sponzorstvo na ime njihova dogovora s Tommyjem oko otkupa njegovih dionica.)

Pa taman da smo svi mi u krivu, da smo totalno pogriješili sa svojom idejom o demokraciji u klubu i poštenom/transparentnom sustavu, jedno je sigurno: nismo zaslužili ovakav tretman javnosti. Ideja socios kluba nije revolucionarna jer funkcionira u stotinama svjetskih klubova – od Benfice, Bayerna, Borussije, Barcelone, Real Madrida do Green Bay Packersa. Uostalom ta ideja dokazano daje rezultat jer od blokiranog kluba pred gašenjem zbog 100 milijuna kuna obveza je u par godina dovela do kluba koji u jednoj godini dođe do 40 milijuna kuna plusa prije oporezivanja. S druge strane navijači Hajduka nisu ništa drugo nego aktivisti jednako kao i svi drugi aktivisti u ovoj zemlji – zemlji gdje je sustav/država nesposobna rješavati obične probleme, pa se ljudi samoorganizirjau kroz razne udruge i rješavaju svoje manje i veće probleme. Od Udruge Franak do raznih humanitarnih udruga ili onih za mlade, zaštitu prirode, ovisnika, manjina… I niti jedna od tih udruga ne doživljava ovoliko omalovažavanja i ismijavanja. Kada mediji navedene udruge pozovu da pojasne svoj rad, za „drugo mišljenje“ o njihovom radu ne daje se prostor dileru, ako pričamo o udrugama za borbu protiv ovisnosti ili obiteljske nasilnike, ako se udruga bavi zaštitom mladih i žena. U našem slučaju za “drugo mišljenje” se sugovornici biraju po principu što više optužnica ili sumnjivih radnji ima određena osoba to je poželjniji sugovornik. Nažalost novinari u hrvatskom medijskom prostoru nisu svjesni svoje odgovornosti pa se zbog klika više priključe hajci. I ne samo da se priključe već je i potiču ne shvaćajući da su i oni krivci za močvaru u hrvatskom nogometu jer drže vreću kriminalcima. Niti jedna od navedenih udruga nije sotonizirana u javnosti do te mjere da ih se, zbog aktivizma, proglasi krivcima za problem zbog kojeg su se nesebično organizirali i pokušavaju ga volonterski riješiti na korist svih zainteresiranih.

Zašto onda baš navijači Hajduka proživljavaju sve ovo? Jer su najbrojniji? Jer su toliko uspješni da, osim što su uzeli klub, su promijenili i Zakon o sportu? Jer su iz provincije? Jer uspjeh u Hajduku ukazuje na nečiji neuspjeh? Jer stršimo u društvu gdje se iz kluba odlazi zbog nemoralnih poteza bez lažnih floksula o „presumpciji nevinosti“ i „institucijama koje trebaju raditi svoj posao“? Jer u klubu sada ima desetke milijuna kuna koje netko ne može ukrasti? Jer vam jednostavno idemo na živce zato što toliko volimo Hajduk? Nije uopće bitno – bitno je da je demokracija u Hajduku očito biserje pred svinje ovog tužnog, popljačkanog i obeznađenog naroda. Ili, baš zbog Hajduka i ovog modela, za ovu zemlju ima nade?

Bojan Islamović


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter