Top lista Kroacijonista

Nekad davno u bespućima nogometne zbiljnosti državni poglavar i počasni predsjednik NK Croatia objašnjavao je malom Matiji kako Dinamo postoji u srpskom Pančevu i albanskoj Tirani. Nešto kasnije, ali u još uvijek u „zlatnim devedesetima“ znao se u javnim nastupima osvrnuti i o „dva,tri glasa“ koji su htjeli povratak imena Dinamo. Kako je državni poglavar tada bio vrlo dobro informiran pa je s „čujte i počujte“ poručio „dragim mladićima“ kako Dinamo ima u Ćupriji i Pančevu te oni koji žele povratak imena bili su ono što svi danas vrlo dobro znamo – „agenti Beograda“.

Nikad prežaljeni predsjednik NK Croatia, predragi „oj Canjuga Zlatko…“ bio je također upoznat o pojedincima ,odnosno „komunističkim provokatorima“ koji se od „devedesete ne mire da postoji hrvatska država“ želeći destabilizirati projekt zvan NK Croatia. Projekt NK Croatia sa sportske strane može ostati u pamćenju domaćih kibicera po utakmicama protiv Partizana, Newcastlea, Ajaxa, Celtica i Manchester Uniteda.  Međutim ta sportska strana ima i svoju tamnu stranu poput nekoliko spornih titula kao one iz 1996. godine kad je splitski Hajduk igrao za Croatiju da slučajno Varteks ne postane prvak ili još poznatije 1999. godine, odnosno zaleđa na utakmici Rijeka–Osijek gdje je titulu prema riječima Vlatka Markovića osvojio „najkatoličkiji klub u državi“.

Da bi došlo do stvaranja za ono vrijeme mega momčadi s osovinom Ladić–Prosinečki–Cvitanović te mladim potencijalima poput Viduke, Marića i Šimića trebalo je financijski „galvanizirati“ klub. Način financiranja Croatije bio je u skladu s tadašnjim vremenom, privatizacija zalivena temeljcem u kombinaciji kriminala i političke podobnosti.

U privatizaciji 1993. godine klub je kupljen novcem izvučenim iz bjelovarske tvornice Česma, a dvije godine kasnije dolazi do “deprivatizacije” gdje najveće firme poput Leda, Plive, Dukata, Čazmatransa, Sirele po političkoj direktivi ulažu preko 15 milijuna njemačkih maraka. To iskustvo privatizacije donijelo je utaju poreza u vrijednosti 80 milijuna kuna, fiktivne ugovore, nenamjenske zajmove, pranje novca kroz “izgradnju” maksimirskog stadiona te 40 milijuna nezakonito ostvarenog povrata poreza. Dug kluba je početkom 2000. godine iznosio preko 300 milijuna kuna. U međuvremenu, 17. studenog 1998. osnovana je udruga građana Dinamo usprkos činjenici što je već postojao Dinamo d.d. da bi 2004. godine likvidacijom i stečajem dioničkog društva, udruga građana mimo svih pravila i zakonitosti nastavila natjecanje u prvoj ligi sa svim pravima Dinama d.d. u formi trofeja, imovine, tradicije i financijskih potraživanja, ali bez njegovih obaveza, odnosno dugova. Županijski i trgovački sud kasnije su donijeli pravomoćne odluke prema kojima udruga građana Dinamo nema pravne veze s Dinamom dioničkim društvom. Gore spomenuti kostur momčadi Ladić, Prosinečki i Cvitanović odlukama suda ispada da nikad nisu igrali za NK Croatiju, odnosno svoja potraživanja nikad nisu više naplatili do kraja.

No vratimo se malo još dvadesetak godina ranije. U ono doba nije postojao u današnjoj mjeri razvijen internet, dostupnost podataka o poslovanju, članovima uprava i nadzornih odbora bila su nažalost nedostupna, odnosno informativni javni servisi su tada mahom bili u čvrstom zagrljaju stranke na vlasti. Međutim danas, postoji online sudski registar koji krije toliko divnih podataka pa tako između ostalog i popis rukovodećih ljudi najdražeg kluba prvog hrvatskog predsjednika. Odnosno, drugog najdražeg jer „…crnobela je ljubav došla tiho nezvana sama i za sva vremena krije se tu negde duboko u nama…“

Pokucajmo na vrata zaboravljenih asova koji su činili nadzorni odbor kluba prema podacima iz sudskog registra:

Osobe za zastupanje NK Croatia:

Među navedenim odbornicima osim „heroja ulice“, HDZ-ovih oportunista te osoba koje bi u svakoj normalnoj državi bili optuženi za ratno profiterstvo i gospodarski kriminal, a ne primjerice postali vlasnicima Dukata skrivaju se zaista pitoreskna i nadasve zanimljiva imena. Nažalost potpuni popis skupštinara i čelnika koji su obitavali u devedesetima unutar kluba iznjedrio bi sigurno još političkih i javnih karikatura poput Tome Horvatinčića, Jadranke Kosor ili Zlatka Viteza. Gledano iz tadašnje perspektive, u jeku najveće borbe za povratak imena kluba nitko ne bi vjerovao da će Dinamo i za dvadeset godina biti u rukama mafijaša i kriminalaca uz politički blagoslov vladajuće stranke. Danas Dinamove strukture čine osobe koje su povezane i bliske kako s kriminalnim miljeom tako i s vladajućim političkim partijama kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. Dovoljno je vidjeti ergelu političkih njuški koje se šmajhlaju s danas savjetnikom, a nekad izvršnim predsjednikom kluba bilo u svečanoj maksimirskoj loži ili primjerice na predizbornom skupu u Ciboninoj dvorani.

Iz perspektive Dinamovog navijača na kraju teksta ostaje za vidjeti hoće li i za dvadeset godina, odnosno 2037. godine u pohodu na nedosanjano europsko proljeće netko parafrazirati:

„biće bolje, netko viče, na papiru mrtvo slovo, ‘iz Maksimirske šume’ stare priče, u Dinamu ništa novo“ ostaje svima nama za vidjeti.

Goran Đulić