Search
Close this search box.

Taktički osvrt: Iskorak u igri!

Foto: Miro Gabela / hajduk.hr

Još jedna sezona je za nama, samim time vrijeme je za osvrt i generalnu analizu onoga što se događalo u proteklom razdoblju po pitanju Hajdukove igre.

Kada se priča o igri, neizostavni dio su treneri.

Na klupi Hajduka ove sezone smo imali priliku gledati Slovenca Marijana Pušnika i Katalonca Joana Antonia Carrilla Milana, a da budem precizniji ovaj potonji je još uvijek tu.

Isključujem pritom onu jednu utakmicu protiv Slaven Belupa koju je vodio talentirani strateg Marko Lozo, trenutno trener Hajdukove druge momčadi, koju je, usput budi rečeno, uvjerljivo uveo u Drugu HNL.

Dva su svijeta različita

Gospodin Pušnik i gospodin Carrillo su po malo čemu usporedivi treneri.

Sklon sam mišljenju kako je riječ o “dva svijeta”, o drugačijim razmišljanjima, filozofijama i pogledima na nogomet.

Carrillov način razmišljanja i pogledi na samu igru su međuostalim dostupni u utakmicama koje je vodio kao samostalni trener, međutim konkretno u ovom slučaju mislim na razgovor i priču, a u tom smislu me oduševio intervjuom koji je dao za portal Telesport. Taj intervju ću koristiti u daljnjoj fazi teksta kao potvrdu nekim promišljanjima.

Ideja iznad svega

“Držim da je iznad svega – ideja, a još i više nego ideja, da je – predanost, a još i više nego predanost, da je – niz jasnih uvjerenja koja trener mora prenijeti svojim igračima kako bi obranili onu ideju s početka priče.“

Riječi su to genijalnog filozofa ove prekrasne igre – Cesara Luisa Menottija.

Vrlo je bitno uvjeriti igrače u ispravnost ideje, što potvrđuje legendarni Argentinac, a u tome se slaže i Joan Carrillo, kao i cijela svita drugih trenera, ali i običnih ljudi kao što je i moja malenkost.

U analizi utakmice protiv Osijeka sam u tom smjeru napisao:

“Prvo pitanje u odnosu igrača i trenera je – zašto.

Trener igračima mora objasniti zašto rade određene stvari i zašto je to dobro i ispravno.

Onog trenutka kad trener uvjeri igrače u ispravnost svoje ideje, dobio je pačiće koji će ga slijediti u svakom koraku. Igrači će potencijalno s vremenom skužiti da je trener u pravu, a ako je u pravu to znači da povjerenje igrača u trenerov rad i ideje samo raste.”

Carrillo u svom intervjuu za Telesport isto kaže

„Nogomet je jako kompliciran, ali ljudi ga čine još kompliciranijim. Igra se s osobama koje su različite i bitno je uvjeriti sve da je ono što se radi ispravno. Jako je važno da igrači vjeruju u sebe i u ono što rade, da imaju sigurnost koja će se pretočiti u igru kakvu želimo gledati.“

„Prva je stvar pričati s igračima o tome koji je plan igranja, na koji način kreirati dodavanje, kako pomoći suigraču, kako braniti svoju zonu. Recimo, kad stoper započne napad, ostatak momčadi mora napraviti ovo, ovo i ovo, kako se dogovorimo. Ako su te stvari uspješne, stvara se povjerenje, a iz te sigurnosti dolaze pobjede. Trebat će vremena, ali momčad će sigurno napredovati.“

Igrač ne funkcionira sam po sebi

Zašto mislim da nije dobro kada su igrači osuđeni sami na sebe? Zato jer igrač sam po sebi ne može prepoznati ispravnost.

Mislim da igrač ne može razaznati koje je to najbolje moguće rješenje u određenom trenutku ukoliko se na tome ne radi na treninzima. A za takve stvari međuostalim postoji trener.

U svakom trenutku (koliko je to moguće) igrač mora znati što treba raditi na terenu, a isto tako mora znati stvarati taj trenutak.

U suprotnom smo svjedoci potpune slobode kretanja, a posljedično i čiste improvizacije.

Čista, izvorna sloboda u njenom punom značenju dovodi do toga da igrač sam sebi postavlja pravila i ograničenja na situacije, onako kako on misli da je najbolje. A kao što rekoh, igrač ne zna i ne može znati što i kako je najbolje.

Improvizacija u kontekstu situacijskih odlučivanja unutar samih uloga i zadataka, te unutar razrađenih, a opet ulogom i zadatkom ograničenih situacija – da.

Planirana, kontrolirana i pravilima određena sloboda – da.

Sloboda i improvizacija u pravom i punom smislu te riječi – ne.

Često znamo čuti “pusti ga da igra kako najbolje zna” ili “naprijed će se uvijek nešto napraviti”, a to je krivo. Napad nije plod samo talenta i individualnosti kako neki misle, nego prvenstveno smislene i razrađene sustavne igre.

U sklopu toga najbolje je izvući onu legendarnu “Igra daje gol, a ne igrač” – davno je to rekao još jedan veliki filozof nogometne igre, barba Luka Kaliterna.

S te strane mogu reći kako mislim da Pušnik ne pripada skupini trenera koji “polažu život” u samu igru i stvaranje iste kao sredstvo boljeg iskorištavanja individualizma na kakvom god nivou taj isti bio, nego je tip trenera kojem je bolji individualizam sredstvo uspostavljanja igre.

Ja sam mišljenja kako trener mora znati stvoriti igru skoro pa sa bilo kojim kadrom, samo što će onda kvaliteta te igre biti prikladna kvaliteti kadra. Igrači su jako bitni, bio bih vrlo glup kad bih tvrdio suprotno, ali mišljenja sam kako bolji igrač znači bolju igru, a ne da bolji igrač znači uopće igru.

Gledavši Pušnika u Hajduku on je tip trenera koji traži najbolje individualce ili barem one koji odgovaraju njegovom poimanju nogometa, kako bi uopće uspostavio igru, a to je po meni pogrešno ukoliko pretendiraš trenirati klubove koji nemaju milijune eura na računu da bi ispunjavali tvoje želje. Kao što rekoh, uspostaviti i razraditi igru u njenim osnovama se može i mora i sa limitiranim kadrovima, a svaki bolji igrač koji naknadno upada u taj kadar samo povećava kvalitetu već generalno uspostavljene igre.

Uspoređujući Pušnika i Carrilla u Hajduku jedan predstavlja individualnost, drugi sustav.

Momčad kod jednog rezultate ostvaruje “usprkos”, a kod drugog “zahvaljujući”.

Što je adaptacija u kontekstu nogometa?

Dosta ljudi to krivo shvaća.

Adaptacija je prilagodba sredini, a prilagodba je vrlo bitan faktor u današnjem nogometu.

I na terenu i van njega.

Pripremom utakmice, analizom protivnika te zapažanjima na samoj utakmici, potrebno je raditi veće ili manje prilagodbe koje se naslanjaju na ono što je uvijek isto – ideja.

Prilagodba je za svaku utakmicu drugačija, jer svaki protivnik igra drugačije i ima drugačije igrače.

Ne postoji savršenstvo, a pogotovo ne univerzalna formula.

Evo što Carrillo kaže o tome. Nabrajajući imena trenera s kojima je radio, govori sljedeće.

„Mislim da sam od svakog od njih nešto naučio, mislim da je svaki od njih oblikovao moju karijeru. Ali nešto sam naučio i sam, a to je da ne postoje univerzalna rješenja. U svakom novom klubu morate razmišljati drugačije. Drugačije je raditi u Mađarskoj, Španjolskoj ili Hajduku. Ljudi su drugačiji. Drugačije se igra i drugačije razmišlja, morate se prilagoditi kulturi koju nađete. Donosim svoju filozofiju i svoje metode rada, ali moram ih adaptirati na mentalitet igrača koje sam našao.“

Dakle ako čujete ikad trenera koji kaže da se on ne prilagođava protivniku, nego gleda samo sebe i svoju momčad, znajte da laže ili nije svjestan da ne priča istinitu tvrdnju, odnosno nije svjestan značenja te riječi.

U nogometu postoji generalna ideja, filozofija i plan igre, te generalni mehanizmi napadanja i branjenja – i to je stalno. Međutim ovisno o protivnicima mehanizmi napadanja i branjenja prostora, zatvaranja zona, pokrivanja igrača ili otvaranja prostora se manje ili više adaptiraju. Ne moraju se nužno mijenjati, nego samo adaptirati.

Samim time to je već prilagodba. Ne prilagodba u smislu da će Pep Guardiola protiv jačeg protivnika odustati od posjeda lopte ili filozofskog pravca igre “juego de posiciona”. Ne, ne mislim pod “prilagodbom” samo na to.

Da bolje objasnim prilagodbu u samoj igri, uzet ću za primjer Hajdukov presing uz aut liniju. Carrillo kod presinga ima ideju koja se bazira na stvaranju brojčane nadmoći uz aut liniju naspram suparničkog krilnog igrača što bi za posljedicu imalo oduzimanje lopte. I to je stalno.

Ovisno o utakmici i protivniku presing zamke će se bazirati na drugim igračima, Hajdukovi igrači će drugačije stajati i pokrivati drugačije zone ili pak raditi man marking.

Npr. zadnji vezni će stajat više ili niže ili zonski pokrivati prostor za možebitno ubacivanje igrača iz drugog plana ili raditi man marking na polušpici ili samo biti potpora u vidu preuzimanja igrača. Tako svaki igrač dobija manju ili veću prilagodbu toj određenoj utakmici, protivničkoj momčadi i protivničkim igračima. Nekim igračima, a ponekad i većini će se to poklapati sa onim generalnim pa oni neće raditi neke posebne prilagodbe.

Ali ideja, filozofija i generalni plan su uvijek isti, a to je presing uz aut liniju sa brojčanom superiornosti. U ovisnosti igraš li sa Rijekom ili Splitom dodatno ćeš npr. striktno markirati njihove zadnje veze (Rijeka), ili to nećeš raditi (Split).

A kad se generalno, van same igre kaže kako bi trener trebao prilagoditi sustav kadru igrača kojeg ima na raspolaganju, ne misli se pritom da bi on trebao jedan klub trenirati na bazi “bunkera”, drugi na bazi posjeda, treći na bazi kontre i gegenpressinga, četvrti na bazi totalnog nogometa, peti proaktivno, šesti reaktivno, sedmi na bazi “juego de posiciona” itd.

Koliko možete nabrojati takvih trenera?

Ne. Postoji prilagodba unutar ideje i filozofije koja je uvijek postojana i uvijek ista ili slična.

Carrillo potvrđuje moje riječi:

“Donosim svoju filozofiju i svoje metode rada, ali moram ih adaptirati na mentalitet igrača koje sam našao.“

Zato i postoje sportski direktori koji su tu da odluče koji stil vođenja odgovara momčadi i sredini u kojoj ta ekipa obitava, te na temelju toga (i još moru drugih faktora) da se u konačnici i izabere trener.

Ali prije svega se treba odrediti za vrstu i stil.

Ne možeš dovesti jednog tipa trenera pa od njega tražiti promjenu njegove ideje, samim time i metoda – prikazujući to kao prilagodbu.

Ali, uvijek taj prokleti – ali

Igra je kod Slovenca Pušnika najčešće bila lišena nečeg smislenog. Da ne kažem da je nedostojalo ono što Menotti smatra najbitnijim – ideja plus znanje za provedbu iste na igračima koje posjeduješ, uz naravno neke prilagodbe.

Organizacija u igri i jasno uspostavljen sustav te temeljita razrada igre su bili strani pojmovi kod “njegovog” Hajduka, a surova improvizacija i pomutnja “svakodnevna” pojava. Barem ukoliko raspravljamo o Hajduku onako kako je izgledao na terenu.

Neimanje bilo kakvog smislenog uzorka se previše puta ponovilo da bi bilo slučajno.

Nekoordinacija linija je bila frustrirajuća, pogotovo u trenutku pokušaja presinga, kojeg je gospodin Marijan često zazivao i tumačio kako mu baš Maganto treba za presing kakav on želi igrati. Nećemo ni pričati je li se to ostvarilo ili nije.

Ne ostojanje nikakvog ozbiljnijeg plana igre u fazi napada, osim nabijanja lopte na Futacsa je nešto što svakako nije išlo na ruku tadašnjem treneru. Barem ne dugoročno.

Pušnikov način je način koji će dati uspjeha ukoliko posjeduje iznadprosječne igrače u svojoj ekipi. Da, može se dogoditi da na uzorku od desetak klubova sa jednom momčadi ipak napravi stvari koje mu zamjeram (recimo sa Celjem). Ali uzorak pokazuje da je ipak riječ o teškoj iznimci.

Sad ću se prividno udaljiti od Hajduka, pa na primjeru Real Madrida dati paralelu, a isto se može povući i sa Enriqueovom Barcelonom.

Real Madrid pod Zidaneom igra više manje siromašan nogomet (ružno zvuči, ali je tako) gledajući cijeli kontekst same igre koja nije plod nekakvog velikog sustava. Ali opet toliko su individualno jaki da dobrim upravljanjem ljudskim resursima i potencijalima uz niz ekstra kvalitetnih pojedinaca – igraju finale LP i osvajaju Primeru.

Bez nekih suvislijih taktičkih uzoraka, smicalica, smišljenih i sustavnih igara kakve bi mogao pružati taj klub s obzirom na klasu igrača. Pritom ne tvrdim da oni nemaju ništa od taktike, ali tvrdim da je to siromašno za takav kadar igrača.

Iako će neki popljuvati takvo razmišljanje, jer “rezultat je majka”, a po rezultatu oni igraju finale LP i osvojili su Primeru.

Ali to je Real Madrid. Možda i najbogatiji klub na svijetu kojem na klupi sjede Kovačić, James, neko vrijeme i Isco, zatim Morata i slične klase.

Samo sam povukao paralelu sa svim ovim gore što sam pisao. Dakle, nisam isključiv i znam da ne postoji ispravan ili neispravan trener u tom kontekstu tj. ne postoji samo jedna “vrsta” trenera i ne postoji situacija u kojoj će samo takav napraviti dobar rezultat.

Ispravan trener je dobar trener i ispravna igra je dobra igra. Ispravan trener je onaj koji dobro radi, a ispravna igra je ona koja se dobro provodi. Ispravan trener je onaj koji (će) ima(ti) rezultat (u kontinuitetu), a isto vrijedi i za ispravnu igru. Vrlo jednostavno rečeno. A kad je to tako, ispravni mogu biti svi mogući koncepti, sustavi, sistemi, stilovi i filozofije – ukoliko ih se dobro provodi.

Bez obzira na sve to, te možda i preveliko “crnjenje” bivšeg trenera Hajduka, mislim kako on nije nikakva prevara ili da ne koristim neke druge epitete koji mu se pribijaju nakon neuspješnog vođenja Hajduka.

Ima on svojih kvaliteta, samo ih u Hajduku nije pokazao, a imao je i niz otegotnih okolnosti. Na kraju krajeva jedan jedanaesterac ga je dijelio od ulaska u skupine EL.

Gospodinu Pušniku hvala na svemu dobrome što je učinio za ovaj klub.

A sada idemo na trenutnu situaciju i budućnost. Dosta je prošlosti.

Novo doba, nove ideje, uspješna implementacija

Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti, a to je Joan Carrillo.

Carrillo je prije Hajduka radio u akademiji Espanyola, bio pomoćnik današnjim hit trenerima Paulu Sousi i još popularnijem Mauriciju Pochettinu koji svojim radom oduševljava fanatike diljem svijeta i sve više izbija u “prvi plan” odnosno izrasta u top trenera današnjice.

Uz tu dvojicu, Carrillo je imao priliku raditi sa još nizom dobrih trenera poput Ernestea Valverdea, Javiera Clementea, Juande Ramosa, Angela Lotine, Paca Floresa, Luisa Fernandesa i sam kaže kako je od svih imao prilike naučiti dosta toga, ali neke stvari je i sam spoznao, te se posljedično i sam opredijelio za ono što on misli da je dobro.

U samostalnoj karijeri (barem što se tiče seniorskog nogometa) Carrillo je suvereno i s impozantnom lakoćom osvojio naslov prvaka Mađarske s Videotonom, te imao jedan neuspjeli i neslavan pokušaj sa Almeriom.

Sa Hajdukom pak naginje ka pozitivnom dojmu.

Ako krenemo pričati o igri onda su Menottijeve čarobne misli neizostavne. Pa slavni Argentinac kaže:

“Najviše sam zabrinut da mi treneri sebi ne prisvojimo pravo da iz spektakla odstranimo festival, u korist filozofske postavke koja je neodrživa – izbjegavanje rizika. A u nogometu rizik postoji, jer, jedini način da ga izbjegnete u bilo kojoj igri – je da ne igrate.”

Carrillo je trener koji je pokazao da se ne libi igru postaviti rizičnije kao što je to bio slučaj u gostima protiv Rijeke, ali isto tako i puno pragmatičnije i manje rizično kao što je to bio slučaj protiv Dinama na Maksimiru.

Najveći dio utakmica ipak pribjegava balansu. Ne bježi od rizika, jer je to nemoguće, ali želi kontrolu rizika.

Sama činjenica da implementira 4-3-1-2 koji je koncepcijski kompleksan za provedbu, dovoljno govori o tome da je spreman preuzeti rizik.

Dakle, kontrola i balans su važne stavke u njegovom razmišljanju, a to su dvije riječi (uz napredak) koje najčešće koristi na svojim pressicama i svim ostalim vrstama razgovora.

Carrillov nogomet nije super kompleksni “juego de posicion”, ili totalni nogomet, ali je ozbiljno organiziran, čist i uredan.

Strukturiran i određen. Jako kompaktan u fazi obrane i po dužini i po širini. Situacijski smišljen (zbog presinga) čak i u fazi napada.

Jasno isplaniran, pravilima određen, a ujedno i ograničen. Nema bauljanja i bezveznog iskakanja iz sistema. U svim fazama igre.

Situacijski se igrači znaju postavljati, što znači da imaju definirane zadatke i povrh svega uloge, jer nogomet je igra uloga.

Španjolac pruža metodičnost i sistematičnost što bi uz ispravnost rada trebalo polučiti rezultate, iako u nogometu ništa nije garantirano.

Vidi se da je posvećen igri i stvaranju iste. I kad se kaže igra, pritom se misli na cjelokupni defanzivno ofanzivni koncept, a ne samo kombinatoriku i slične šeme koje ljudima padaju na pamet prilikom izgovaranja te riječi.

Trenerskom filozofijom se uklapa u španjolski pravac koji je generalno gledajući mješavina taktičke i tehničke obučenosti, te kontrole zbivanja na terenu.

Kad smo kod taktike, mnogi krivo shvajaću taj pojam. Nekako se stereotipno uvelo razmišljanje kako je to prvenstveno i najčešće vezano uz obrambenu fazu, što naravno nije istina.

Najteža i najkompleksnija taktika je ona kad je tebi lopta u nogama.

Potpuno druga stvar je kad se sudare dva trenera slične destruktivne filozofije pa onda gledamo to što gledamo, ali to ne znači da je taktiziranje krivo za tako što, nego upravo ono što sam gore spomenuo, slične filozofije igre koje nemaju dobre temelje za ljepotu.

U kontekstu ljepote potpuno krivo se interpretira kako taktika nije u korelaciji sa ljepotom, ali ujedno i posljedica gore spomenute usporedbe obrane i taktike.

Rekao bih da bez taktike nema ni ljepote, ali ako pričamo van mog načina razmišljanja, zašto bi taktika izuzimala ljepotu ukoliko se vodimo činjenicom da je taktika kompleksni pojam koji se koristi kao alat za bolju i kvalitetniju igru u fazi napada i u fazi obrane?

Kontrola, kontrola, kontrola….i još jednom kontrola

Da se vratimo na Carrilla. U jednom od svojih razmišljanja za Telesport je kazao kako je “u nogometu kontrola lopte sve”. Pritom naravno ne misleći samo na tehničku kontrolu lopte.

Još kaže…

“Nogomet ima četiri segmenta: tehnički, fizički, taktički i mentalni. Sama igra ima dva dijela – jedan je rad, a drugi sreća. Sreću nije moguće kontrolirati, ali kroz rad je moguće kontrolirati sva četiri segmenta nogometa. Moja je ideja napredovanje iz dana u dan, u sva četiri segmenta.“

Brzinu u svakom smislu smatra bitnom.

“Bitne su brzina s loptom i fizička brzina, ali još više brzina razmišljanja i biranja rješenja. Ako ste sposobni igrati iz jednog dodira, lopta postaje prebrza za protivnika i to je jako važno.“

Carrillo često u svojim presicama spominje potrebu za napretkom, a posebno u segmentu razmišljanja igrača prilikom igre.

Način, kvaliteta i brzina razmišljanja je iznimno bitan segment u nogometu. I kod trenera i kod igrača.

„Krucijalno je da igrači razmišljaju kada nemaju loptu, da nisu isključeni iz utakmice i da ne čekaju pasivno da loptu dobiju natrag. Mobilnost otvara linije dodavanja, igrači moraju misliti o svom pozicioniranju i to je najvažniji zadatak koji imam pred sobom u izgradnji sistema igre.“

Analiza uz korištenje modernih tehnologija igra bitnu ulogu kod Katalonca, ali da se vratimo malo na strukturu. Kad kažem kako Carrillov Hajduk ima strukturiranost, ne mislim pritom na neku veliku kompleksnost kao što je to slučaj u pozicijskoj igri sa praćenjem vertikalnih i horizontalnih linija u odnosu na loptu i sa točno određenim brojem igrača u liniji.

Već pritom mislim na početnu strukturu, referentnu točku iz koje igrači iskaču ovisno o njihovoj ulozi, te situacijama koje se odvijaju na terenu, kao što je pozicija lopte, kretnja suigrača, kretnja protivničkih igrača itd.

Struktura dovodi do rutine i automatizma.

Carrillo kaže:

“Igrači moraju razmišljati što se događa s loptom, što se događa s njihovom pozicijom i što se događa s protivnicima. Do toga je stupnja teško doći u kratkom roku, ali ako igrač ponavlja, ponavlja, ponavlja radnju svaki dan onda dolazi do napretka. I to je moj cilj ovdje, napredovati iz dana u dan.“

A svakako je u nekim segmentima Hajdukove igre riječ upravo o tome.

Uz postojanje utreniranih mehanizama u fazi obrane i u fazi napada, postoje i manevri stvaranja kvalitativne i kvantitativne superiornosti.

Kvantitativne se manifestiraju u fazi obrane kada npr. Carrillova momčad radi presing zamke uz aut liniju gdje dvojica Hajdukovih igrača pritišću jednog protivničkog, a u fazi napada se očituje kroz npr. protrčavanje bekova gdje se unaprijed ciljano ostvaruje višak igrača na boku.

Svjedoci smo da se rade izolacije za npr. Vlašića kao što je to bio slučaj u utakmici sa Interom, gdje je Erceg netipično za njega dosta često ostajao u sredini kako bi time zajedno sa Futacsom opteretio dvojicu Interovih stopera i onemogućio istima iskakanje na Vlašića koji je obitavao u međuprostoru te ciljano “napadao” Interovog zadnjeg veznog, odnosno “njegov” prostor, za kojeg je očito analizom utvrđeno da je slabija karika u igri Zaprešićana.

Hajduku nedostaje možda neke jasnije (prostorne) manipulacije kako bi time nešto lakše konstantno stvarao prostor i situacije. Recimo izolacija jedne strane kako bi se otvorio prostor za xy individualca.

Sigurno da ne vidim sve što Hajduk nudi, pa možda Carrillova momčad ustvari ima nekoliko opcija po tom pitanju.

Napisao sam jasnije manipulacije. Zašto?

Jer po tom pitanju vidljivo je kako Hajduk sve više koristi opciju odlaganja lopte ili povratnog dodavanja i to ne u smislu povratnog dodavanja u 16 metara nakon proboja po boku.

Nego mislim na ovo:

Cijeli manevar je jedan taktički dribling. Jednostavan, a opet nevjerojatno efikasan.

Dodavanje naprijed, obrana djeluje prema natrag pa dodavanje natrag, obrana djeluje prema naprijed pa opet potencijalno dodavanje naprijed, obrana opet djeluje prema natrag. Na taj način ljuljaš protivničke linije što posljedično kod protivničkih igrača dovodi do izbacivanja iz balansa i teških situacijskih odluka u vrlo kratkom vremenu, a na kraju krajeva tvoja momčad lagano prelazi na bočne pozicije.

O čemu se tu esencijalno radi po pitanju tvoje momčadi? U nogometu je kut gledanja odnosno što bolji pregled igre neizmjerno bitan, pogotovo u fazi izgradnje napada. Kut gledanja na bočnoj poziciji, a uz to bez pritiska protivničkog igrača, je skoro savršen kut. A opcije nakon dolaska u tu fazu su brojne. Od dubinskog dodavanja igraču koji ulazi u otvoreni prostor kojeg je špic (Futacs) otvorio svojim povlačenjem u sredinu u ulozi mantinele, preko stvaranja viška protrčavanjem, pa do iskorištavanja ogromnog prostora individulnom reakcijom, zatim dodavanja uz aut liniju i sl.

I upravo u tome se manifestiraju ta povratna dodavanja preko centralno postavljenog igrača koji glumi mantinelu (Futacs), a usput kao što rekoh, iza sebe ostavlja otvoren prostor kojeg onda suigrač (Erceg ili Vlašić) može pikirati te tempirati sprint za možebitno dodavanje od strane bočnog igrača (Memolla).

To su stvari koje se stvaraju duže vrijeme, ali ono što raduje, Hajduk ima osnove na koje može nadograđivati razne varijacije i raditi prilagodbe.

U fazi obrane španjolski strateg će protiv jačih ekipa morati neke stvari prilagođavati.

4-3-1-2 ili 4-3-2-1 koncepcijski teže zatvaraju protivničke bokove ukoliko u kadru nemaš određene tipove igrača za prednju trojku i za centralne veznjake plus dobre bekove.

Sa lijeve Hajdukove strane u postavljenoj obrani protivnik puno teže radi probleme zbog Hamze koji zatvara mogući koridor dodavanja, a ponekad i namjerno pušta isti taj koridor otvorenim kako bi lopta neometano došla do protivničkog krila, da bi zatim sa Memollom pritiskao igrača sa loptom u brojčanom omjeru 2:1 te zbog radišnog Ercega kojem nije problem izvući se na protivničkog beka uz aut liniju, pogotovo ukoliko situacijski u fazi napada djeluje na tom dijelu terena.

Sa desne strane koncepcijski su stvari drugačije posložene. Najčešće desni centralni vezni (Savvas) radi iskakanje na bok, dok se Vlašić spušta u sredinu. To je ujedno i napadački manevar kojim Vlašić u slučaju oduzete lopte prilikom presinga, obitava u half space-u, a ne uz aut liniju.

Ali i posljedica situacijskog pozicioniranja igrača gdje se Vlašić puno više centralno pozicionira u fazi napada.

Jeff je u tim situacijama uglavnom opcija pokrivanja koridora prema zoni između stopera i vezne linije, ali ovisno o prilagodbama, može i iskakati visoko naprijed.

I tu onda zna dolaziti do problema kod okretanja strana dugom loptom po zraku, pa čak i kroz kombinatornu igru, jer preslagivanje igrača dugo traje, a kako je legendarni Cruyff govorio “lopta je brža od igrača”.

Carrillo je po tom pitanju pokušao u par utakmica implementirati koncepciju sa raširenijim centralnim veznima i bilo je to sasvim ok, ali ipak protiv malo slabijih protivnika pa mislim kako će morati potražili dodatne mehanizme u tom segmentu.

Kao svaka druga današnja momčad i Hajduk prakticira presing u ovom ili onom smislu. Po tom pitanju Carrillo nije jednosmjeran, već gledamo mješavinu visokog napadačkog presinga, dubokog napadačkog presinga, visokog srednjeg presinga, presing zamki uz aut liniju ili man markinga sa mješavinom zonskog markiranja dvojice protivničkih zadnjih veznih i sve to uz pritisak na loptu, dobru horizontalnu i vertikalnu kompaktnost te igranje na ofsajd zamke, što je logičan slijed ukoliko želiš igrati presing, a na raspolaganju imaš spore stopere.

Ostat ću sad malo na toj temi oko zatvaranja koridora uz aut liniju i presinga uz aut liniju. To Hajduk radi otkad je Carrillo trener, samo što je riječ o dosta složenijoj situaciji nego što ljudi misle. Radi se situacijski o teškoj odluci trenera i igrača (ukoliko želite da to bude uspješno obavljeno).

Kada se ide u zatvaranje koridora dodavanja, a kada ne iako se može ići? Zašto ne ako možeš to napraviti?
U zatvaranje koridora uz aut liniju od strane Hamze (najčešće) se ide onog trenutka kad protivnički bek ima potporu svojih igrača (poglavito u sredini).

Ukoliko ostatak Hajdukove momčadi prati suigrača na poziciji lijevog centralnog veznog (najčešće Hamza), situacijski lijevog krilnog napadača (Erceg) i lijevog beka (Memolla), time se zatvaraju protivniku sve opcije u igri prema naprijed, te su primorani resetirati napad loptom na zadnju liniju.

Zašto se još ide u zatvaranje koridora uz aut liniju u gore spomenutoj situaciji? Zbog toga jer bi protivnički bek u slučaju ne zatvaranja uvijek imao slobodnu opciju dodavanja uz aut liniju na svojeg krilnog igrača.

Kad se ne ide u zatvaranje tog koridora?

Ne ide se onog trenutka kad protivnički bek i protivničko krilo nemaju potporu svojih suigrača. Tada se pušta dodavanje uz liniju, iako naš igrač (Hamza) “tu negdje” i dalje stoji, ali namjerno ne stoji kako treba kako bi bek dodao krilu, a protivnički trener misli da se uvijek ide na opciju zatvaranja koridora uz aut liniju. Psihološka varka.
Lopta dođe do tog krilnog igrača, a kako taj igrač isto nema opcije, onda vezni (Hamza) koji se pretvarao da ide presjecat dodavanje uz liniju, odjednom postaje lovac i vršioc pritiska na to protivničko krilo, zajedno sa  bekom (Memollom) uz brojčanu prednost 2:1.

I zamka je uspješno odrađena, a klopka zatvorena. Lovina je uhvaćena.

Šansa da će u toj situaciji protivnički igrač izgubiti loptu je ogromna i na taj način Hajduk je zbilja jako puno puta uzeo loptu protivniku.

Moram napomenuti kako nisam siguran u cost-benefit ofsajd zamki koje Hajduk prakticira, ali isto tako jako puno puta je Carrillova momčad “uzela” loptu na taj način odnosno vratila je u svoj posjed.

Od očitih mehanizama koje Hajduk prakticira u fazi napada tu su trokuti na boku uz rotacijski momenat kojim se Hajdukovi igrači lagano rješavaju pritiska uz aut liniju.

Tu je isti taj manevar i u sredini terena.

Imamo i puno puta opjevani mehanizam kada Futacs prebacuje loptu na Ercega, u Koprivnici čak i Bašić za Futacsa nakon kojeg slijedi gol najboljeg strijelca lige. Velik broj prilika i golova je Hajduk na taj način stvorio. Međutim ono što dosta ljudi nije primjetilo je činjenica da Hajduk to ne radi samo po zraku, nego i po podu.

Prizemna lopta Hamze za Futacsa.

Koji odlaže istu Vlašiću koji je opcija prijenosnika lopte do Ercega dok isti pritom napada prostor iza Futacsa.

Nema smisla da ponavljam još neke stvari, jer su dosta puta ponovljene.

Ukoliko pratite moje analize mogli ste vidjeti razne varijante u igri Hajduka, od toga koje opcije Hajduk nudi u izgradnji napada, kako gradi napad kada protivnik igra poluaktivan presing, a da je pritom lopta kod Hajdukovog stopera, a kako kad je kod beka. Preko toga kako se kreću Vlašić i Erceg u zadnjoj trećini terena, što radi Savvas kada je lopta na lijevoj Hajdukovoj strani, a što kada je na desnoj, kako Hajduk otvara dubinu za ponajboljeg igrača lige po tom pitanju – Ercega itd.

>> Taktička analiza derbija: Pozitivno jednodimenzionalni Hajduk!

>> Taktička analiza: Je li Carrillo zadobio povjerenje svojih “pačića”, a Zekić svojih izgubio?

>> Taktički osvrt: Rijeka zasluženo pobijedila, Hajduk igrom nije razočarao

>> Taktički osvrt: Zašto Joane?

Spomenut ću samo Nikolu Vlašića čije igre od dolaska Carrilla malo prolaze ispod radara.

Mislim da će njegov odlazak, koji će se dogoditi kad tad, jako oslabiti Hajduk. Samo ću na jednom banalnom primjeru pokazati o čemu se radi.

Koje je možda i najteže branjeni prostor u nogometu? Međuprostor! Zašto? Zato jer prirodno i prostorno ne pripada niti jednom protivničkom igraču, te je potrebno iskakanje iz linija ili zonsko preventivno pokrivanje.

Vlašić u tom najopasnijem prostoru od dolaska Carrilla igra jako dobro. Dobro pronalazi međulinijski prostor i koridore između igrača te stalno stvara opasnost po gol protivnika. Lopta nebrojeno puta po utakmici stigne u taj prostor.

Za usporedbu, koliko puta je Hajduk u zadnjoj utakmici protiv Slaven Belupa (kada Vlašić nije igrao) došao u tu zonu i koliko puta se igrač ponudio u tom prostoru? Jako malo.

Ako stvari tako postavimo (a ne moramo postavljati jer nisam nitko čija riječ ima težinu) onda je Vlašić ekstremno bitan za igru Hajduka, ali i potencijalno nekog jačeg kluba u budućnosti, jer popularni Niksi je moderan tip igrača.

Carrillo za Vlašića kaže

„Vlašić je fantastičan igrač i odlična osoba. Međutim, Nikola ima jako puno pritiska na sebi. Svi pričaju – golovi, golovi, golovi. On dokazano zna zabijati golove i toliki pritisak zaista nije potreban. Golovi će doći s igrom. On je drugačiji igrač, njemu treba prostor i čim mu stvorimo malo prostora on je neuhvatljiv.“

Možemo samo zahvaliti Carrillu što je stvorio Vlašiću preduvjete, a međuostalim i taj prostor kako bi na današnji dan postao neuhvatljiv.

Napominjem da on ima samo 19 godina i preko toga pojedinci olako prelaze.

Ofanzivni arsenal Hajduka

Hajdukov ofanzivni arsenal je sjajan, što pokazuje i najobičniji podatak kako Hajduk, iako treća momčad lige te iako za prvakom zaostaje skoro 20 bodova, ima na kontu 70 postignutih golova u ligi, odmah iza Rijeke koja ima 71.

A najbolji strijelac lige dolazi isto iz Hajduka – Marko Futacs sa zabijenih 18 golova u HNL-u.

Uspoređujući s prošlom sezonom kada je Hajduk zabio tek mizernih 46 zgoditaka u isti broj kola. Što je 24 zgoditka manje nego ove sezone.

Usput rečeno Hajduk je ubrao i dosta više bodova, da budem precizniji 8, ali budimo realni, treća pozicija i skoro 20 bodova iza prvaka je nešto što navijače Hajduka ne zadovoljava u kontekstu rezultata prve ekipe.

Navijači traže ono što Hajduku i pripada kada je riječ o samom terenu. A to je kvalitetan nogomet, kvalitetna ekipa, kvalitetan trener i kvalitetan rezultat. Za to moraš imati kvalitetnu udarnu 11-orku, ali i zamjene koje će bit blizu tog nivoa.

U kontekstu najboljeg napada lige, evo paušalnog statističkog podatka o tome koliko su dvojica napadača u “drugom planu” sudjelovala u postignutim golovima. Ohandza i Said su ove sezone kombinirano zabili 20 golova i na to dodali 12 asistencija. Dakle direktno sudjelovali u 32 (TRIDESET I DVAgola. Pričam o svim natjencanjima. Nadam se da možete pojmiti koliko znači kad imaš takve igrače na klupi?!

A da ne pričamo o “krvnoj kombinaciji” dva udarna aduta Ercega i Futacsa.

U ovoj analizi sam pokušao generalno taktički “ispričati priču”, međutim mentalni dio je usko povezan sa svime i igra veliku ulogu u svemu. Tehnički gledano, dojam je da su igrači napredovali. Sve vježbe Carrillovi momci čine sa loptom. Fizički je dojam isto u redu.

Međutim to su stvari koje ćemo ovaj puta ostaviti po strani, jer bi priča bila još puno duža nego je sada.

Samo ću citirati što Carrillo kaže o psihološkom elementu u igri i važnosti koju isti ima na igru.

“Slično kao kad netko ne pije i krene u provod, ali se osjeća loše i u diskoteci popije Cuba Libre. To piće ga opusti, osjeća se dobro, ima samopouzdanja i osjeća da je njegov dan.…“

Isto je u nogometu, ja moram biti taj koji će uvjeriti igrače kad izađu na teren da je to njihov dan. Psihološki elementi igre jako su važni u razvoju igrača i gradnji igre.”

Razvoj igrača i gradnja igre

Ako se vratimo na Menottija, on kaže kako je bitno što trener uradi po pitanju razvoja igrača i što u tom kontekstu ostavi klubu u naslijeđe.

Carrillo je za razliku od prethodnika po svojoj filozofiji i načinu razmišljanja posvećen sustavnom razvoju igrača i gradnji igre.

Plodove dijelom vidimo i danas.

O igračima je detaljnije kolega Miće, međutim moram reći da ukoliko uzmemo onaj Menottijev highlight o “napretku igrača” kao relevantan, onda je pitanje što je po tom pitanju Carrillo napravio? Dosta, stvarno dosta. Najbolji primjer je Vlašić koji igra nogomet života, kao i Futacs, Erceg, Nižić i niz drugih igrača.

Zaključimo priču

Hajduk je napravio veliki korak prema naprijed po pitanju igre.

Joan Carrillo ostavlja suprotni dojam od Slovenca Marijana Pušnika.

Carrillo i njegov stožer u vidu Colla, Lalića, Czuczija i Bulata nude ideju, metodičnost, sistematičnost i predanost radu, što je vrlo bitno za trenera.

Ukratko fanatizam. To je ono što pokreće i pobuđuje. O tome je nedavno pričao i voditelj Hajdukove akademije, priznati stručnjak Krešimir Gojun. Koji kaže kako ne može pojmit da trener nije fanatik i da tako ne pristupa svom poslu.

Kada je u pitanju (bliska) budućnost Hajdukovi navijači željno iščekuju nadolazeći prijelazni rok, pripreme i novu sezonu u koju će Hajduk ući definiranim statusima čelnih ljudi prve momčadi – gospodina Branca i gospodina Carrilla, kojima su potpuno opravdano i zasluženo produženi ugovori.

Ali isto tako, da ne bude letenja u nebesa. Posla još ima – jako puno, a mjesta za napredak isto toliko koliko i posla.

Ante Kranjčević

Pročitajte još:

>> Statistički osvrt: Hajdukov korak naprijed

>> Igrački osvrt: Kome palac gore, a kome dolje?


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter