Mario Cvitanović za početak ima dosta jednostavan plan igre i stratešku orijentaciju u fazi napada.
Kako vrijeme bude odmicalo, vjerojatno će se uvoditi neke nove stvari, možda će se postojeće nadograđivati ili pak samo prilagođavati. Ono što je sigurno, novi trener Modrih svakako zaslužuje svoje vrijeme da pokaže čemu stremi i koliko će sama implementacija biti uspješna.
Igra se uglavnom svodi na Ćorića koji otvara prostor ili “ubada” u prazan prostor. Teorijski, ovako na prvu, to baš i nema posebne logike, jer Ćorić baš i nije neki ekstra igrač u kontekstu napadanja prostora ili oslobađanja istoga, međutim u praksi to funkcionira sasvim solidno, jer uz takvu zadaću, on uvijek stigne dati i opciju za kombinatoriku, za pas, za dribling, za neki tehnički potez… što je njemu “u krvi”.
Anti možda baš taj dio nedostaje za ozbiljniji pomak u igri, a očito je jedan od Cvitanovićevih zadataka dignuti mladog talentiranog igrača, što Ante sigurno jest. Puno europskih klubova bi voljelo imati klasnog playmakera, ali neće njih puno dati velike novce za igrača koji ne koristi igru iz drugog plana i intenzitet otvaranja prostora i korištenja istog, pa čak i pasivno. Stari modeli playmakera bez obaveza u igri su prošlost. Danas ih se na prste jedne ruke može prebrojati.
Vratimo se na Ćorića. Njegov zadatak nije toliko usmjeren ka aktivnom napadanju gola koliko stvaranju situacija za suigrače, a samim time i za sebe.. On se npr. u utakmici protiv Hajduka:
– ubadao u kanal kako bi prividno opteretio Hajdukovog bližeg stopera dok Fernandes ne primi loptu i naravno samim time Junior bi imao situaciju 1 na 1 s Hajdukovim bekom (Juranovićem)
– situacijski najčešće izvlačio u half space, a Fernandes bi i dalje imao povoljnu situaciju, dok bi Ćorić time ostao sam, jer Radošević prostor pokriva zonsko pozicijski, a stoper sa te strane (Nižić) nije siguran smije li iskakati na njega ili ne. Zašto? Jednostavno rečeno, u tom prostoru ne postoji donekle prirodno poklapanje pozicija vlastitog i suparničkog igrača, nego je potrebno iskakanje iz linija
Ukoliko na tog igrača iskače stoper (Nižić), ostaje rupa iza njega u koju može utrčati bilo tko, ali ponajprije Hodžić s druge strane. Ukoliko iskače bek (Juranović), onda krilo (Fernandes) ostaje samo. Ukoliko se rigidno čuva igrač u tom prostoru, onda je kompletna koncepcija igre postavljena nisko u svom polju, uz još more drugih minusa kao što su utrčavanje iz drugog plana, loše pokrivanje ostalih zona itd. Half space, ulasci iz drugog plana, međuprostor ili npr. igra na trećeg – su stvari koje su u teoriji jednostavne, međutim u praksi i najveće svjetske momčadi imaju dosta problema s branjenjem istih ukoliko se kvalitetno izvode.
Sada imamo situaciju kada se Ćorić povlači skroz natrag bez ikakvog posebnog zadatka da nešto napravi sa loptom, tipa organizira igru.
Zašto se onda povlači? Samo zato da bi napravio jednu vrstu ‘blindside movementa’. Zaljulja protivničku ekipu u jednu stranu, čime im okreće položaje tijela, trk i poglede prema jednoj strani, dok se on iz sjene, s leđa, šulja iz drugog plana i ubacuje u međuprostor…
I time ostaje potpuno van vidokruga Radoševića, te pritom ponovno napada međuprostor, half space, pa kanal.
Sve su to slične sheme, kojih imaš još, kao što su situacije koje se neprestano ponavljaju tijekom utakmice, a funkcioniraju na bazi ubadanja Ćorića u kanal, čime odvlači igrača, Fernandes okupira beka, a Hodžić se spušta u otvoreni prostor… Po meni evidentno uigrano, ali za sada samo na nivou mehanizama između 2 ili 3 igrača. Do problema dolazi kada protivnički zadnji vezni isprati akciju, a izostane potpora zadnjih veznih Mora ili Antolića (ili tko već igra tu poziciju), a k tome se još trener odluči na soluciju da suprotno krilo ne ubada u sredinu. Tu onda dolazi do odsjecanja dvojice igrača u bočnoj zoni i bek nema druge opcije nego centrirati s dosta daleke pozicije ili vratiti loptu stoperu te ponovno resetirati napad.
Ono što se moglo prilično očito vidjeti bila je manipulacija s loptom koja “putuje” na liniji stoper – bek, a kada se kroz par dodavanja suparnička momčad navuče na jednu stranu onda ide duga dijagonalna lopta (najčešće Benkovića) na drugu stranu. Pritom je cilj krilni igrač koji bi u toj situaciji trebao ostajati 1 na 1 sa suparničkim bekom.
Evo jedne situacije protiv Hajduka kada je Josip Radošević ispratio događaje na desnoj strani i eto problema za Dinamo. Potpuno zatvoreni na boku. Lopta je kod Soudanija. Radošević i Savvas su na Ćoriću, s time da Savvas ide raditi karakterističan Hajdukov presing na Soudanija uz aut liniju u omjeru 2 na 1, skupa sa Juranovićem (Juranović i Savvas vs Soudani) . Ukoliko bi Lecjaks ponudio opciju protrčavanja, tu je Savvas kao opcija rigidnog pokrivanja ili lančane reakcije i preuzimanja suparničkih igrača na liniji Juranovića. Ćorić je i dalje (za razliku od mnogih drugih situacija) pokriven Radoševićem i Soudani je tu praktički 1vs2 protiv Juranovića i Nižića koji može duplirati po potrebi, te Savvasa koji radi povratni presing. Eto, tu nastaju problemi za Dinamo i tu će Cvitanović protiv jačih ekipa morati tražiti drugačije ideje, jer kao što smo pokazali u primjeru protiv Osijeka, Dinamo protiv jačih ekipa igra puno opreznije i praktički odcjepljuje svoje zadnje vezne od potpore bočnim zonama, što vidimo i u ovom primjeru.
Dinamo ima opciju da im krila ljube aut linije bez obzira na položaj lopte, a ima i opciju da im se krila ubadaju u sredinu. Fernandes i Soudani svakako mogu odigrati ulogu svojevrsnog krilnog playmakera s ubadanjem prema unutra, gdje onda loptama iz prve traže Ćorića u kanalu ili Hodžića koji napada prostor između dva stopera.
Pritom bek najčešće ulazi u taj prazan, otvoreni prostor, kojeg iza sebe ostavlja krilo (Fernandes u ovom slučaju). Ali za sada ipak samo protiv nešto lakših protivnika, kao što je to bila Cibalia.
Mladi Dinamov talent Ante Ćorić je radio velike probleme protivnicima tako što je svojim kretnjama ostavljao suigrače u povoljnim situacijama. Prilično čudno za takvog igrača, zar ne? Ali ujedno i vrlo logično da ga se konačno uči igrati nogomet u punom smislu. Do sada ovako taktički dobrog Ćorića nismo vidjeli.
Pretpostavljam da će Modri imati problema u veznoj liniji, konkretnije na dva “zadnja vezna”. Moro je još dosta mlad i ima još puno za učiti, a u paru s Antolićem Dinamo nema moć nametanja u sredini protiv jačih ekipa, pogotovo zbog ovakvog sustava igre, te koncepcije i strateške orijentacije kontrole i balansa.
Dinamo je svakako drugačiji po pitanju igre, ima puno veću sposobnost prilagodbe i to mu je najveća promjena u odnosu na prethodna razdoblja. Hoće li biti i bolji, to nam tek preostaje za vidjeti.
AK
