Prošlo je već dovoljno vremena od histerije koja je nastala zbog noćnih izlazaka hrvatskih sudaca na račun Hajduka da se hladne glave može napisati nekakav smisleni komentar aftermatha. Bilo je tragično pratiti Internet bojnu kojoj pjena iz usta kapa po tastaturi dok piše postove ispunjene mržnjom ispod slika presječenih članskih iskaznica i pretplata. Koliko se samo truda uložilo u to da se Hajduk postavi na zdrave temelje zasnovane na poštenju i časti, da bi sutra bio na ponos svakog čovjeka koji želi gledati pošten nogomet, a u krajnju ruku i poštenije društvo. I onda shvatiš da ima onih koji bi sve to bacili u vjetar samo da Hajduk osvoji titulu, da sutra mogu paradirati po gradu i po mogućnosti pronaći kojeg tovara da ovjekovječe taj trenutak zadovoljstva simpatičnim selfijem.
Kako svaka akcija ima reakciju, tako se već zaziva da se rezače članskih i pretplata na neki način sankcionira, npr. zabranom učlanjivanja u klub i NH, zabranom pristupa članskom forumu, a sigurno ima i nekih drastičnijih zahtjeva.
Nije poznato hoće li takvih sankcija i biti, ali jedno je sigurno, oni su sami sebi najveća kazna.
Jednom je netko rekao da je pisani rad najbolje završiti citatom jer je netko ranije sigurno to rekao na najbolji način. Pa ako ga ne možeš nadmašiti, ukradi od njih i završi jako.
(American history X, 1998. god., režija: Tony Kaye, scenarij: David McKenna)
E, pa, draga Ayn, ne samo da ću ti ukrasti tekst, nego ću iz njega izbaciti naslov knjige i ubaciti ‘Hajduk’…
Nije u prirodi čovjeka, niti u prirodi bilo kojega živog stvora, započeti odustajanjem, pljuvanjem u vlastito lice i proklinjanjem postojanja, za to je potreban proces propadanja čiji intenzitet varira od čovjeka do čovjeka. Neki odustaju pri prvom susretu s teškoćama, neki se prodaju, neki propadaju postupno, skoro neprimjetno gubeći žar, nikada ne shvativši kada i kako su ga izgubili. Svi oni zatim nestaju u beskrajnoj pustoši starijih koji im neprestano govore kako je zrelost u odustajanju od vlastita razuma, kako je sigurnost u napuštanju vlastitih vrijednosti, kako je praktičnost u gubitku samopoštovanja. Ipak, neki odolijevaju i nastavljaju, znajući kako se taj žar ne smije iznevjeriti, učeći kako mu dati oblik, smisao i realnost. I kakva god bila njihova budućnost, u zoru svojih života oni tragaju za plemenitom vizijom čovjekove prirode i vrhuncem životnih mogućnosti.
Vrlo je malo znakova na tom putu – Hajduk jedan je od njih.
Ovo je jedan od osnovnih razloga njegove dugotrajne popularnosti: on je potvrda duha mladosti, on je slavljenje čovjeka, on pokazuje koliko je toga moguće.
Nije važno što će samo nekolicina iz svake generacije tražiti i ostvariti pravi, potpuni potencijal čovjeka, i što će ga ostali izdati. Ta nekolicina pokreće svijet, dajući životu njegov pravi smisao, i ta nekolicina je uvijek bila cilj mojega pisanja. Ostali nisu moja briga – oni neće izdati mene niti Hajduk, već samo svoje vlastite duše.
(Ayn Rand, 1968 god., predgovor u povodu 25. izdanja knjige Veličanstveni izvor)