„Hej djevojčice kakva divna slika,
grad iskidan na tisuće navijača,
koji kruže, ruže, tulumare,
traže smisao slijede svoj trag…“
Očekivanja pred derbi za svakog navijača drugačija su s obzirom na motive zbog kojih dolazi na stadion. Netko ide radi atmosfere i druženja, drugi ide radi nogometne igre, treći zbog pripadnosti navijačkom čoporu,a četvrti sam po sebi i navike koju je stvorio prema klubu. Želje, čestitke, pozdravi, epp i mali oglasi u ovom tekstu isključivo su subjektivnog karaktera. Kako je svatko od nas individua za sebe tako i želje koje imamo svedene su pod zajednički kolektivni kišobran ideja i parola koje su manifestacija onih unutarnjih pobuda i motiva zbog kojih nas jedan klub čini sretnima ili tužnima, a tugu i radost u pravilu najviše izražavamo na najvažnijoj utakmici zvanoj derbi kroz ekspresiju mnogobrojnih osjećaja koji implodiraju ili eksplodiraju ovisno o reakciji u određenom momentu na stadionu.
>> IZ BILOG KUTA Odigrajte za Respect!
Mišljenje i stavovi populacije oko nas koju čine navijači imaju različito tumačenje, ovisno o asertivnosti pojedinaca ili grupe koji imaju utjecaj na nas i ostale dionike vezanih za klub. Tako razmišljanja o Dinamu i derbiju nisu jednaka iz perspektive Anđelka iz Prečkog , Damira iz Borovja ili Matije iz Pregrade. Svatko od nas derbi i Dinamo doživljava potpuno drugačije; jedan iz pozicije ultrasa, drugi iz pozicije „nisam za Mamića,ali…“, treći iz pozicije „ne da mi se, gledal bum doma“, a četvrti iz pozicije cinika koji pleše na ivici između djetinjastog praćenja kluba ili dignuti ruke od svega i posvetiti se nečem pametnijem poput skupljanja različitih Bonelli edicija. Koliko god različite pozicije bile svakog od nas, naši unutarnji motivi, želje i osjećaji vezani su kroz iskonsku ljubav prema Dinamu.
Ljubav prema klubu nije isključivo ljubav prema onih jedanaest igrača koji trče (u Sammirovom slučaju prešetavaju) po terenu. Nije ni prema ideloško-nacionalno-regionalno-sociološko-antropološkom narativu koji čini klub, odnosno navijači i sredina iz koje dolazi. Ne, ljubav prema klubu upravo je čušpajz svih navedenih sastojaka pa tako i nas samih koji svojim makar najminornijim utjecajem poput odlaska na stadion činimo taj kozmos kluba, a samim time vućemo zaključak navijačke parole: Dinamo – to smo mi.
S obzirom da Dinamo – to smo mi ide s kolektivne svijesti (ali ne kao Borg) prema individualizmu mišljenja, možemo i osobna očekivanja pred derbi rastrančirati na igrače, navijače, organizatora i nas same. Različitost očekivanja, mišljenja i stavova navijača uspijevaju izgraditi veću i širu sliku pa tako grade i priču Dinama kroz perspektivu svih stakeholdera koji čine na ovaj ili onaj način klub, a doživljaj kluba upravo se najbolje vidi i definira na onoj utakmici koja je najveća, a to je derbi.
Ono što želim od derbija je da nitko ne bude zakinut. Ne želim pobjedu Dinama ako je na nepravedan način oštećen protivnik. Makar sam naivac-hlebinac, želim da u Dinamu postoji mrvica poštenja iako uvertira i dozvola da Soudani igra nije optimistična. Ne želim pumpanje atmosfere i stvaranje tenzija, negativne energije prema protivniku. Ne želim gledanje derbija kroz ružičaste naočale, retardirane fraze o Hajdugu dok se istovremeno sistemski ne analizira svoj klub – Dinamo, koji je uprskao fekalijama nogometnu scenu u Hrvatskoj više od svih klubova zajedno.
Od igrača Dinama na derbiju želim zalaganje, da „grizu“ na svaku loptu i ne budu „picajzle“ koje se valjaju po podu nakon svakog jačeg starta. Kad zabiju pogodak, gol nek slave s navijačima, a ne međusobno jer navijači nemaju apsolutno nikakve koristi osim veselja i radosti koje im upravo taj gol daje, a u očima navijača igrači će makar malo zasjati i zanemariti činjenicu da su isključivo bankomati privatnih interesa. Želim da na terenu igraju najbolji i najspremniji, a ne Tattin „filho“ koji kondicijske pripreme ima u Pan-peku, a ne u maksimirskoj šumi.
Od navijača želim navijanje za klub, a ne protiv suparnika. Želim viteško podjebavanje, a ne rasizam ili fašizam na tribinama. Želim pun stadion makar se ne slagali s ovima ili onima, našima ili vašima. Želim elementarnu kulturu na tribinama kako prema nama samima tako i prema drugima, a i nogometnu kulturu naspram kluba za kojeg navijaju, a ne nakon dvadeset minuta zvižduke ili stupidna pitanja „Kaj se Sammir vratil u Dinamo?“
Od organizatora, odnosno uprave kluba želim ljudske uvjete na stadionu, a ne kao ovce u toru. Treba li netko nastradati na tramvajskoj prugi ispod maksimirskog sjevera jer su pregrade i ograde postavljene uzduž i poprijeko sa što lošom cirkulacijom i fluktuacijom navijača prema tribinama? Može li biti još šlampavija prodaja ulaznica i ulazak na stadion od ove trenutne ili bi možda organizator mogao ući u 21. stoljeće i omogućiti ulaz/izlaz navijačima za par minuta? Mora li sanitarni čvor biti svaki put poplavljen i nefunkcionalan? Zar je zaista potrebno kod svakog gola Dinama puštati pjesmu, a ne doživjeti huk, radost i veselje navijača; zar smo spali na „Varaždinec – domovine sin“ poput starog Varteksa? Možemo li čuti s razglasa isključivo Fosile, Film, Pipse, starozagrebačke pjesme te pjesme vezane isključivo za Dinamo, a ne hitove Otvorenog radija?
Na kraju, što želimo od samih sebe na derbiju? Idemo zbog sebe na utakmicu jer nas to čini sretnima. Na koji način, ovisi isključivo o nama. Sreća je relativan pojam i zavisi kako je tko doživljava. Zato u subotu probajmo doći i otići sretni sa stadiona, makar rezultat i događanja na terenu i tribinama nisu po našem ćeifu. Na kraju krajeva, ovo je samo glupa igra, razbibriga i ispunjavanje dokolice. Postoje puno bitnije stvari u životu od nogometnog kluba. Dinamo je jedna intimna i djetinjasta ljubav te kao takvu probajmo je čuvati i njegovati kroz prizmu istih osjećaja zbog kojih smo kao djeca počeli pratiti klub, a ne doživljavati ga kao sredstvo frustracija, mržnje i agresije prema suprotnoj strani ili njemu samom.
Goran Đulić