Search
Close this search box.

Reket roll iz šume maksimirske

Bad Blue Boys
Foto: Bad Blue Boys

„Hej djevojčice kakva divna slika,

grad iskidan na tisuće navijača,

koji kruže, ruže, tulumare,

traže smisao slijede svoj trag…“

Očekivanja pred derbi za svakog navijača drugačija su s obzirom na motive zbog kojih dolazi na stadion. Netko ide radi atmosfere i druženja, drugi ide radi nogometne igre, treći zbog pripadnosti navijačkom čoporu,a četvrti sam po sebi i navike koju je stvorio prema klubu. Želje, čestitke, pozdravi, epp i mali oglasi u ovom tekstu isključivo su subjektivnog karaktera. Kako je svatko od nas individua za sebe tako i želje koje imamo svedene su pod zajednički kolektivni kišobran ideja i parola koje su manifestacija onih unutarnjih pobuda i motiva zbog kojih nas jedan klub čini sretnima ili tužnima, a tugu i radost u pravilu najviše izražavamo na najvažnijoj utakmici zvanoj derbi kroz ekspresiju mnogobrojnih osjećaja koji implodiraju ili eksplodiraju ovisno o reakciji u određenom momentu na stadionu.

>> IZ BILOG KUTA Odigrajte za Respect!

Mišljenje i stavovi populacije oko nas koju čine navijači imaju različito tumačenje, ovisno o asertivnosti pojedinaca ili grupe koji imaju utjecaj na nas i ostale dionike vezanih za klub. Tako razmišljanja o Dinamu i derbiju nisu jednaka iz perspektive Anđelka iz Prečkog , Damira iz Borovja ili Matije iz Pregrade. Svatko od nas derbi i Dinamo doživljava potpuno drugačije; jedan iz pozicije ultrasa, drugi iz pozicije „nisam za Mamića,ali…“, treći iz pozicije „ne da mi se, gledal bum doma“, a četvrti iz pozicije cinika koji pleše na ivici između djetinjastog praćenja kluba ili dignuti ruke od svega i posvetiti se nečem pametnijem poput skupljanja različitih Bonelli edicija. Koliko god različite pozicije bile svakog od nas, naši unutarnji motivi, želje i osjećaji vezani su kroz iskonsku ljubav prema Dinamu.

Ljubav prema klubu nije isključivo ljubav prema onih jedanaest igrača koji trče (u Sammirovom slučaju prešetavaju) po terenu. Nije ni prema ideloško-nacionalno-regionalno-sociološko-antropološkom narativu koji čini klub, odnosno navijači i sredina iz koje dolazi. Ne, ljubav prema klubu upravo je čušpajz svih navedenih sastojaka pa tako i nas samih koji svojim makar najminornijim utjecajem poput odlaska na stadion činimo taj kozmos kluba, a samim time vućemo zaključak navijačke parole: Dinamo – to smo mi.

S obzirom da Dinamo – to smo mi ide s kolektivne svijesti (ali ne kao Borg) prema individualizmu mišljenja, možemo i osobna očekivanja pred derbi rastrančirati na igrače, navijače, organizatora i nas same. Različitost očekivanja, mišljenja i stavova navijača uspijevaju izgraditi veću i širu sliku pa tako grade i priču Dinama kroz perspektivu svih stakeholdera koji čine na ovaj ili onaj način klub, a doživljaj kluba upravo se najbolje vidi i definira na onoj utakmici koja je najveća, a to je derbi.

Ono što želim od derbija je da nitko ne bude zakinut. Ne želim pobjedu Dinama ako je na nepravedan način oštećen protivnik. Makar sam naivac-hlebinac, želim da u Dinamu postoji mrvica poštenja iako uvertira i dozvola da Soudani igra nije optimistična. Ne želim pumpanje atmosfere i stvaranje tenzija, negativne energije prema protivniku. Ne želim gledanje derbija kroz ružičaste naočale, retardirane fraze o Hajdugu  dok se istovremeno sistemski ne analizira svoj klub – Dinamo, koji je uprskao fekalijama nogometnu scenu u Hrvatskoj više od svih klubova zajedno.

Od igrača Dinama na derbiju želim zalaganje, da „grizu“ na svaku loptu i ne budu „picajzle“ koje se valjaju po podu nakon svakog jačeg starta. Kad zabiju pogodak, gol nek slave s navijačima, a ne međusobno jer navijači nemaju apsolutno nikakve koristi osim veselja i radosti koje im upravo taj gol daje, a u očima navijača igrači će makar malo zasjati i zanemariti činjenicu da su isključivo bankomati privatnih interesa. Želim da na terenu igraju najbolji i najspremniji, a ne Tattin „filho“ koji kondicijske pripreme ima u Pan-peku, a ne u maksimirskoj šumi.

Od navijača želim navijanje za klub, a ne protiv suparnika. Želim viteško podjebavanje, a ne rasizam ili fašizam na tribinama. Želim pun stadion makar se ne slagali s ovima ili onima, našima ili vašima. Želim elementarnu kulturu na tribinama kako prema nama samima tako i prema drugima, a i nogometnu kulturu naspram kluba za kojeg navijaju, a ne nakon dvadeset minuta zvižduke ili stupidna pitanja „Kaj se Sammir vratil u Dinamo?“

Od organizatora, odnosno uprave kluba želim ljudske uvjete na stadionu, a ne kao ovce u toru. Treba li netko nastradati na tramvajskoj prugi ispod maksimirskog sjevera jer su pregrade i ograde postavljene uzduž i poprijeko sa što lošom cirkulacijom i fluktuacijom navijača prema tribinama? Može li biti još šlampavija prodaja ulaznica i ulazak na stadion od ove trenutne ili bi možda organizator mogao ući u 21. stoljeće i omogućiti ulaz/izlaz navijačima za par minuta? Mora li sanitarni čvor biti svaki put poplavljen i nefunkcionalan? Zar je zaista potrebno kod svakog gola Dinama puštati pjesmu, a ne doživjeti huk, radost i veselje navijača; zar smo spali na „Varaždinec – domovine sin“  poput starog Varteksa? Možemo li čuti s razglasa isključivo Fosile, Film, Pipse, starozagrebačke pjesme te pjesme vezane isključivo za Dinamo, a ne hitove Otvorenog radija?

Na kraju, što želimo od samih sebe na derbiju? Idemo zbog sebe na utakmicu jer nas to čini sretnima. Na koji način, ovisi isključivo o nama. Sreća je relativan pojam i zavisi kako je tko doživljava. Zato u subotu probajmo doći i otići sretni sa stadiona, makar rezultat i događanja na terenu i tribinama nisu po našem ćeifu. Na kraju krajeva, ovo je samo glupa igra, razbibriga i ispunjavanje dokolice. Postoje puno bitnije stvari u životu od nogometnog kluba. Dinamo je jedna intimna i djetinjasta ljubav te kao takvu probajmo je čuvati i njegovati kroz prizmu istih osjećaja zbog kojih smo kao djeca počeli pratiti klub, a ne doživljavati ga kao sredstvo frustracija, mržnje i agresije prema suprotnoj strani ili njemu samom.

Goran Đulić


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter