Search
Close this search box.

Pronađena generacija

Foto: Robert Matić / hajduk.hr

Split nije neki poseban grad. Kad se maknete malo od njegovog centra koji u ovo doba vrhunca turističke sezone vrvi ljudima iz cijelog svijeta, vidite koliko je zapravo nered zavladao na svim razinama. Na Žnjanu i Mertojaku, primjerice, doslovno morate hodati pogleda čvrsto prikovanog za tlo kako bi mogli izbjeći hrpice psećeg izmeta koje vas svako malo dočekaju. Na istom tom Žnjanu, također, dole tik uz more, ekipa „poduzetnika“ otvorila je hrpe kafića, mahom bez dozvola, a jedan od njih sa svog objekta je svojedobno mrtav-hladan skinuo državni pečat. I nikome ništa.

U Splitu je gradski prijevoz u katastrofalnom stanju. Vozni park po starosti je tu negdje s onim koji su vatrogasci ne tako davno morali koristiti da bi taj isti grad obranili, a karta za vožnju je bezobrazno skupa i uvelike nadmašuje kvalitetu pružene usluge. Monitori na kojima bi se trebale ispisivati obavijesti o tome kada koji autobus dolazi, a koji su odavno ugrađeni na autobusne stanice, ima tome više od desetljeća, nikada nisu profunkcionirali. Istovremeno, gradska administracija buja, puna je nekvalificiranih ljudi koji ni ne pokušavaju obaviti svoj posao koji su dobili preko debele veze, a ne zbog sposobnosti i kvalifikacija. Njih predvode gradonačelnici koji ili ne znaju ili ne žele razvijati grad kao mjesto kvalitetnog života za sve njegove građane, a jedan od njih, Ivan Kuret, doveo je gradske financije na rub kolapsa malverzacijama oko Spaladium Arene.

Ta „arena“ ogledni je primjerak kako se u Splitu gradi. Stihijski i bez nekog plana. I danas stoji nedovršena, a čelične žice iz nje strše i čekaju poslovni toranj koji se, prema obećanjima lokalnih političara, trebao tu graditi. Još jedan spomenik korupciji u hohštaplerstvu splitske političke scene. Bivši poteštat Željko Kerum svojevremeno je čvrsto naumio graditi i na Marjanu, usred zelene zone koja je takva jer su je takvom učinili naši preci koji su od krša napravili oazu mira u kojoj mogu uživati oni i njihova djeca. Zasad nije uspio, ali definitivno ne znači da neće budući da je u gradskoj politici on nezaobilazna figura. U Splitu se od osamostaljenja Republike Hrvatske nije sagradila niti jedna nova škola. Tek bi ovih dana prva trebala biti otvorena, i to tek nakon krvavog posla i protesta građana sa istoka grada. Ne bojte se, nisu se toga sjetili gradski oci. Tek je prijeka potreba tisuća obitelji, čija djeca nemaju pristupa osnovnoj školi nego moraju lutati po drugim dijelovima grada, izražena protestima i građanskom inicijativom natjerala odgovorne na akciju.

Ukratko, a ovo govorim kao rođeni Splićanin i netko tko je u ovom gradu odrastao, Split se ne može baš podičiti načinom na koji sada funkcionira, a sve što ima ostavile su mu u amanet prošle generacije.

Sve osim Hajduka.

Do prije nekoliko godina, i ovaj se nekoć veliki klub vodio na isti način kao i grad. Podobni, a ne sposobni, dobivali su ga u ruke kao dio političkog plijena, trošilo se bez ikakve veze i smisla, bez ikakvog plana, bez razmišljanja o dobrobiti kluba. Rezultat? Šamarčine od Shelbournea i ona antologijska od Debrecena godinu kasnije kada je na klupi sjedio čovjek koji je zapravo neizostavan dio povijesti najvećeg rivala. Sve, naravno, uz blagoslov najvećeg „pivača“ na ovim prostorima i čovjeka koji je na spektakularne načine pokazao da o vođenju nogometnih klubova ne zna apsolutno ništa. Igora Štimca. Daleko od toga da je on jedini odgovoran za sve to, ali baš se nekako urezao u pamćenje. Par godina kasnije klub se našao pred stečajem, pretvoren je u dioničko društvo s više nego solidnom zalihom na računu, ali hohštaplerima još nije bilo dosta pa je i taj novac brzo profućkan.

Taj su trenutak iskoristili navijači, ljudi koji u ovom gradu žive sada, ali i oni koji dolaze iz drugih mjesta i koji su tada bili spremni žrtvovati svoje vrijeme i energiju kako bi jedan njegov dio vratili u stanje koje omogućava svima da opušteno uživaju u njemu. Nije to bilo nimalo lako, pritisci su dolazili sa svih strana, ali ljudi su se obranili i istjerali svoje. Mladi obrazovani ljudi, ova generacija. Danas Hajduk također vode relativno mladi ljudi – predsjednik Ivan Kos ima samo 35 godina, Joan Carillo 8. rujna puni 49 godina, što stvarno nije puno za trenera, a sportski direktor Mario Branco rođen je 1975. – a sve je to zasluga ove generacije koja je pobijedila okolinu (ne samo gradsku) u kojoj se nalazi.

Osobno, na Hajduk danas gledam kao najbolje što ovaj grad ima za ponuditi. Kao oazu u kojoj se zna tko što mora raditi i u kojoj ista pravila vrijede za sve. Nisu stvari idealne, daleko od toga, ali je sve to svjetlosnim godinama daleko od recimo situacije koju je bila u prošlosti. Hajduk pokazuje kako možemo funkcionirati po zapadnim vrijednostima i pravilima, napredovati, a opet donijeti i ponuditi tom Zapadu i nešto svoje, nešto što oplemenjuje i što drugi nemaju. Utakmica s Evertonom krunski je dokaz toga jer je natjerala Engleze, naciju koja je nogomet stvorila, da se prisjete što su imali i da uživaju u onome što bi nogomet trebao biti, kako je to rekao direktor Evertona Robert Elstone, umjesto suludog razbacivanja milijunima i pretvaranja klubova u korporacije.

I zato mi je drago da sam na stadion protiv Evertona ušao oko sat vremena ranije, dovoljno rano da vidim hajdukovce kako istrčavaju na zagrijavanje prije utakmice i da čujem pljesak koji se prolomio sa tribina koje su već tada bile gotovo pune. Bio je to jedan drugačiji pljesak, drugačiji od onoga protiv Brondbyja, Maccabija ili bilo koje druge utakmice unazad mnogo vremena. Bio je to pljesak ljudi koji su ponosni na ono što su stvorili, koji priznaju protivniku da je favorit, ali koji vjeruju da njihova momčad ima šanse i spremni su stati iza nje. Ljudi koji samo misle kako pomoći igračima koji nose dres njihovog kluba, i koji nisu opterećeni tko vodi klub, tko ga potkrada i koji menadžer ili savjetnik njime manipulira. Ljudi koji su, jednostavno rečeno, došli uživati u nogometu i onom najboljem što Hajduk može pružiti – u atmosferi, junačkoj partiji protiv neusporedivo jačeg protivnika i u deliriju koji je nastupio kada je Radošević probušio Pickforda. I nakon svega, svima su puna usta Hajdukove igre i svi iznose svoje zaključke zašto je Hajduk legitiman kandidat za naslov.

Nebitno, utakmica generacije već je dobivena.

Marko Domljanović


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter