Kraj godine ili početak nove obično je vrijeme kada se prisjećamo onoga što je prošlo i predviđamo što bi se moglo dogoditi u godini koja je pred nama. Promatrači domaćeg nogometa, pa tako i naši tjedni pregledi, obično se k’o pura dreku iščuđavaju koliko dno mogu domaći nogometni djelatnici dotaknuti ili glorificiraju ono zbog čega bi se nogomet trebao igrati – zbog one čiste emocije koju on stvara, a koju sve češće zatiru novac i besmislena nogometna globalizacija.
Strategija: improvizacija
Što nas čeka u 2018. godini je upravo ono što nam je domaći nogomet pripremao cijelu 2017. Aktualno vodstvo HNS-a dobilo je novi mandat i do ljeta su sigurni. Ovog ljeta očekuje nas Svjetsko prvenstvo u Rusiji i kakav rezultat bude, takvo će biti i ponašanje naroda. Žalosno, ali tako je. Naime, ako budu dobro igrali i doguraju daleko onda je sve s domaćim nogometom ok, a ako ne onda ništa neće valjati?! Istina je, naravno, u sredini – domaći nogometaši su talentirani i uspješni, karijere i kvalitetu, najčešće, su ostvarili i potvrdili izvan Hrvatske. Što bi bilo da se i u domovini potiču kvaliteta i izvrsnost? Da su natjecanja što poštenija ne bi li se razvijao natjecateljski duh; da se ulaže u kvalitetu kadra, a ne klimoglavce koji djecu lokalnih tajkuna i zlatara drže u momčadi. Kada bi se u reprezentacije svih uzrasta dolazilo nakon ozbiljnih selekcija, a ne po regionalnom ključu ili onom podobnosti. Kad bi se novac koji se iz lokalnih proračuna ubacuje u nogometne klubove trošio isključivo na omladinske pogone, a ne seniorske profesionalce i „profesionalce“. Kad bi se infrastruktura gradila planski i strateški, a ne proračunato ne bi li se na preplaćenim radovima izvlačila lova… kad bi možda sve bilo drugačije, ali tako nije. Stoga ćemo i dalje ovisiti o rezultatu seniorske repke.
Kako smo i rekli: ako imaju rezultat onda je sve u redu, a ako nemaju – onda ništa ne valja?!
Demokracija: Kakvi nogometni djelatnici – takva i vlast
Ako ste ikad razgovarali s ljudima koji se bave nogometom u najvećoj mjeri shvatit ćete da je cijeli sustav protkan sloganom „tako je to“. Utakmice se prodaju, igrači su roba, menadžeri su polu-kriminalci, predsjednici su lokalni šerifi, oni koji upravljaju nogometnom najčešće su u HDZ-u, slobodno sudačko uvjerenje je alibi za loše i tendenciozno suđenje, kad nogometaši pričaju o emociji znači da im nešto treba,… Upravo takvi i njima slični ljudi izgradili su sebi prilagođen sustav nogometnog saveza kojim upravljaju ljudi odani Zdravku Mamiću. Naravno, svi ti koji ga podržavaju u svojim sredinama glume male Mamiće i svi se nadaju da će se jednom karte posložiti tako da i oni isplivaju na vrh korita. Sreća njihova je da se, za razliku od ostalih sportova, u nogometu vrte ogromni novci i vrlo je jednostavno s besplatnim putovanjima s repkom, investicijama u terene, dovođenjem igrača, pozivanjem u repku ili davanjem domaćinstva neke posjećenije utakmice osigurati vjernost. Kako ćete ih prepoznati: imaju mamićizam – sindrom da ono s čim oni upravljaju, bio savez, sudačka organizacija ili neki nogometni klub, ne bi postojao da nema njih. Spomenite im mogućnost da netko kvalitetniji, školovaniji, pametniji,… zauzme njihovo mjesto dobit ćete odgovor da takav ne postoji. Čim je to tako – znate da te ljude nije briga za nogomet, već samo za svoju funkciju i poziciju. Tako je bilo u 2017. godini pa će nam tako i biti u 2018. Na žalost svih nas koji bismo željeli drugačiji nogomet.
Stari kadrovi i dalje jašu
Davor Šuker novi/stari je predsjednik nogometnog saveza. Iako je svima jasno da je glavni operativac u savezu Damir Vrbanović koji savez vodi dok je Šuker na… putu?! Kada je svojevremeno pukla afera u FIFA-i i UEFA-i, predsjednici i njihov kadar su izletjeli iz nogometnih organizacija prije ikakvog suđenja. Presumpcija nevinosti u takvim slučajevima, kada ste optuženi da ste zloupotrijebili položaj, jednostavno nije moguća ako vam je stalo do integriteta organizacija koju predstavljate. U Hrvatskoj ljudi koji su optuženi za milijunsku pronevjeru novca iz Dinama to čak ni ne negiraju, nego se brane da je to normalno – vode domaći nogomet. „Tako je to“… nogomet je biznis u kojem se vrte milijuni i za njih je „normalno“ da se taj novac lijepi za one koji u tom biznisu sudjeluju. Jedini je problem što u mnogim svjetskim slučajevima ni sama raspodjela novca nije pošten biznis, ali kada ste i predsjednik nogometnog kluba i menadžer igračima i agent u prodaji i… to ne da nije normalno, nego je suludo. Ali – „tako je to“… besramno će vas uvjeravati da vi niste normalni, a ne oni…
Nova lica – stare metode
Na posljednjim izborima za predsjednika HNS-a, kada su sve snage bile usmjerene ka tome da ne postoji oporba u vidu Darija Šimića, iskočila su dva lica. Ne, ne mislimo na Damira Miškovića i njegov „treći put.“. On već neko vrijeme nije novo lice. On je osoba koja je od prvog trenutka ulaska u domaći nogomet zauzela svoju poziciju pod parolom „samo je Rijeka bitna“. Legitiman stav – sjedi s desna ocu, Bogu domaćeg nogometa i brine samo o Rijeci te za sve što se tiče domaćeg nogometa se ne petlja, tj. upravo tim „trećim putem“ glumi nesvrstanost. Ipak, znate što čeka one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani?
Pod novim licima domaćeg nogometa koji su izašli na veliku scenu smatramo Ivana Meštrovića iz Osijeka i predsjednika HNK Gorice Nenada Črnka. Prvi je imenovan za savjetnika predsjednika Šukera, a drugome su iz HNS-a obećali izgraditi nacionalni stadion u Velikoj Gorici. Za pretpostaviti je da su obojica odradila dobar posao u posljednjim nogometnim izborima. Po recentnim medijskim istupima je vidljivo i da su im krila narasla, a time i meta na leđima koju će morati „gađati“ oni koji žele promjene u domaćem nogometu.
>> Predsjednik Osijeka o Šukeru, Hajduku, demokratskoj i nedemokratskoj borbi, borcima za fotelje…
Infrastruktura – stadioni naši, novac vaš
Sigurno ste primijetili i da je građenje fokus HNS-a za 2018. godinu. Razlog je vrlo jednostavan: novaca ima, a Dinamo i „ulaganje“ u stadiona na Maksimiru ili kamp na Sveticama previše uzburkaju duhove javnosti (a vjerojatno i USKOK-a). S druge strane kroz infrastrukturu je najjednostavnije zahvaliti se odanima unutar saveza. Spomenuti Meštrović, tj. njegov mađarski partner Meszaros, poznat sje po velebnim stadionima koji su se, pod pokroviteljstvom mađarskog premijera Orbana, gradili u Mađarskoj. Znanja i metodologije imaju, resurse i logistiku bi trebala osigurati država i lokalna uprava. Ne zaboravite da je 2018. godina bez ikakvih izbora, a Hrvati su poznati po tome da humanitarnim akcijama skupljaju novac za bolesnu djecu i bolničku infrastrukturu, dok se sportske dvorane grade javno privatnim partnerstvima makar vodili gradove u bankrot.
Ima li smisla bitka?
Rat za domaći nogomet napokon je dobio i lica koja ga vode. U 2018. godini tih lica trebalo bi biti što više. To je jedino važno – i Hajduku i Šimiću i Vlaoviću i Pletikosi i Staniću – da ih bude što više. Što više onih koji će pokušavati i koji će se boriti za savez; da svaka riječi iz naziva Hrvatski nogometni savez opet dobije puno značenje, kako im je to nedavno Slaven Marasović, predsjednik Nadzornog odbora Hajduka, poručio na Skupštini HNS-a. Oni koji su sjedili na toj Skupštini možda nisu razumjeli njegove riječi, ali oni koje moramo educirati, pronaći, promovirati i podržati itekako znaju što je Marasović govorio. Hoće li nogomet pobijediti u 2018. godini ili neće – ne zna nitko, ali znamo da će borci za HNS svoj rat dobiti. Baš kao što je drugačiji Hajduk dobio bitku protiv onih koji su ga upropastili, tako će i rat za HNS biti dobiven. Zašto? Zato što kad upalite svjetlo mrak uvijek nestane!
Želimo Vam svijetlu i veselu 2018. godinu.
Bojan Islamović
