Proteklih desetak dana obilježio je reprezentativni nogomet, što se tiče hrvatske reprezentacije u fokusu su bile utakmice prvo sa Španjolskom, a zatim i s Engleskom. Konačni rezultat bio je neslavan, usprkos teškoj skupini u elitnoj kategoriji „Lige nacija“ posljednje mjesto s četiri osvojena boda uz veliku dozu sreće i ispadanje u rang niže ne može se smatrati zadovoljavajućim rezultatom.
>> Poraz Vatrenih na Wembleyju (VIDEO)
Hrvatska se mora pomiriti s činjenicom da već desetak godina ima vrhunsku reprezentaciju, kojoj su okosnica momčadi ključni igrači Real Madrida, Barcelone, Juventusa i da se ne treba zadovoljavati s prosječnim rezultatima. Postavljanje ljestvice prenisko, često je namagarčilo i navijače Hrvatske i navijače Dinama, jer su se plasmani na velika natjecanja ili plasmani u skupine europskih natjecanja prezentirali kao velebni uspjeh i prodavale priče za naivce o školovanju i kontinuitetu.
Uostalom tanka je linija između povijesnog uspjeha i neuspjeha, reprezentacija se patila porazima 2008. godine od Turske u zadnjim trenutcima i penalima, odnosno porazom od Portugala 2016. godine kada su nas svi vidjeli kao bolje protivnike. Dok su 2018. godine Rusi i Danci pali nakon jedanaesteraca, a Englezi u drugom produžetku. Lako je bilo moguće da momčad izbornika Bilića igra završnicu prvenstva da nije Semiha Senturka, ili da momčad Čačića Ante ne primi gol iz kontre u 117. minuti, a Dalić je lako mogao biti prekrižen i zaboravljen da su Danci preciznije pucali s bijele točke. Tada ih ne bi dočekalo pola milijuna ljudi, već poluprazni sektor zračne luke.
>> PLAVE KRONIKE: Hrvati najviše vole nogometnu reprezentaciju
Vratimo se na temu, u utakmici sa Španjolskom presudila su dva pogotka Tina Jedvaja, dečka koji je sa 17 godina i 13 nastupa za prvu momčad Dinama transferiran u Romu za 5 milijuna eura, dok se i danas pitamo koliko je od tih pet milijuna ostalo Dinamu. Sve što o njemu pamtimo u „plavom dresu“ je jedan derbi s Hajdukom, jedna oduzeta lopta i asistencija za gol. Danas u reprezentaciji pokriva sve pozicije u obrani. Drugi veliki dobitak je ulazak Josipa Brekala, još jednog bivšeg igrača Dinama, koji je za određeni broj milijuna eura prodan u Wolfsburg nakon bijednih 11 nastupa za matični klub. Treći veliki dobitak je Nikola Vlašić, no za navijače Dinama i ovu priču ipak manje važan, iako se on može pohvaliti s više od 100 nastupa za svoj matični klub.
Da je bilo malo više razuma i znanja, a malo manje pohlepe u to vrijeme, njih dvojica bi danas s 20 i 22 godine bili kandidati za odlazak iz Dinama. Čak i da su otišli nešto ranije, u svakom slučaju bilo bi bolje za klub da ih je imao na raspolaganju još koju godinu, a vjerojatno bi u konačnici postigli i bolju cijenu i karijeru. Tako su danas oni igrači kojih se nitko niti ne sjeća da su igrali u Dinamu i što bi sve bilo moguće da nije bilo mahnite prodaje.
>> PLAVE KRONIKE: Dinamu proljeće u Europi, Mamiću proljeće u zatvoru?
To je bila cijena koja je morala biti plaćena da bi se financirao ogroman i nepotreban pogon jedne interesne skupine. Pa su se igrači prodavali prvom prilikom, ne bi li se sa šakom milijuna nahranila sva ta gladna usta koja će koju godinu kasnije „kmečati“ pred zatvorom ne bi li im voljeni „gazda“ pao u zagrljaj i unovčio još kojeg novog igrača da im se isplati plaća. Naravno da je „gazda“ redovito i sebi uzimao dio koji mu prema istragama USKOK-a nije trebao redovito pripadati, a Dinamu oteo nebrojeno igrače koji su mogli pravilno graditi karijeru i omogućiti klubu bolje rezultate.
Igor Žuraj
