Ne sjećam se. Svi znamo tko je tu rečenicu rekao, i svi znamo zašto je tu rečenicu rekao bez da ponovno interpretiramo očito, ali zato bi novo suđenje moglo izazvati nove peripetije na temu zaboravljanja i prisjećanja. Mediji su preplavljeni informacijama koje pišu o novoj optužnici protiv Zdravka Mamića i ostatka njegova klana, a između ostaloga spominju se čak 17-torica igrača kojima je klub navodno ostao dužan jednom davno, a taj dug je navodno podmirila neka inozemna tvrtka bez da su oni to znali. Prema ono što je USKOK-u rečeno, niti jednom od 17-torice igrača nikad nikakva inozemna tvrtka nije uplatila sredstva i podmirivala dugovanja, osim trojice kojoj su pripala određena manja sredstva, potpuno mizerna i nebitna za cijeli slučaj.
Sama ta činjenica pali crveno svijetlo kao evidentni kriminal, jer je ugovoreni posao fiktivan. Nikad se nije dogodio! S obzirom da je lov na off-shore račune, pogotovo u nogometu, postao izuzetno atraktivna disciplina za istražitelje i razna europska pravosuđa, moglo se saznati putem međunarodne pravne pomoći koju tvrtku je Dinamo odabrao da podmiri dugovanja u iznosu od 4 milijuna eura prema ranije spomenutim igračima. Kao što smo rekli, tvrtka nije podmirila nikakva dugovanja, ali joj Dinamo isplaćuje 3 milijuna eura za dogovoreni posao naplate dugovanja, dugovanja za koju 17 osoba tvrdi da ne postoje.
Odabrana tvrtka Corporate Advantage osnovana je od strane Sandra Stipančića još 2002. godine, ali to poduzeće niti posluje niti ima prihoda sve do uplate spornih 3 milijuna eura 2006. godine iz Dinama. Također, ubrzo nakon što je posao završen Corporate Advantage prebacuje sva sredstva na privatni račun Zdravka Mamića, dok sitniš pripada Stipančiću, vjerojatno kao provizija za obavljeni posao, a zatim tvrtka odlazi u povijest i briše se iz registra. Ono što se može zaključiti jest kako je jedini smisao postojanja te tvrtke jest odrađivanje posla sa Dinamom – što znači da je sve unaprijed isplanirano.
>> Tko su Stipančić i Krota, Mamićevi navodni perači novca?
>> Uhićen Sandro Stipančić, Mamićev navodni perač novca
Kao što smo vjerojatno prvi utvrdili činjenicu kako je bez ikakve sumnje Modriću i Mamiću pripalo pola transfera u Tottenham, tako se iz druge optužnice zasad može konstatirati da je gotovo 3 milijuna eura iz Dinama pripalo Zdravku Mamiću, jer je taj iznos Dinamo isplatio Corporate Advantageu, a oni gotovo identičan minus umanjen za proviziju – Zdravku Mamiću.
Pitanje koje se nameće samo po sebi jest, hoće li se igrači koji su tvrdili da takva dugovanja prema njima nikad nisu postojala početi bolje prisjećati kako će se ročište približavati?
Agitprop
Negdje na relaciji između Jana Lecjaksa, češkog novinara i hrvatskih medija koji su intervju prenijeli došlo je do šuma u komunikaciji, šum koji je jako dobro poslužio kao agitacija i propaganda u korist načina poslovanja kakav preferira Zdravko Mamić. Tako je notorni savjetnik postao gazda koji investira velika sredstva, koji još bolje prodaje, a u tom kontekstu bilo bi normalno da gazda i investitor spremi nešto sebi u džep. Što je tu normalno, teško je reći. To se igrom slučaja poklopilo baš onako kako želi čuti kockastoglavi navijač, koji nakon nekoliko K+ gemišta vikendom tumači istomišljenicima kako je to genijalno poslovanje i gdje bi mu kraj bio da su njemu takve sposobnosti.
Nakon što je izjava o velikom investitoru i gazdi naišla na podsmijeh kod svakoga tko iole razumije kako „gazde“ u Hrvatskoj posluju, Lecjaks je imao potrebu demantirati riječi koje je ranije rekao ili koje su mu novinari dopisali iz još uvijek nepoznatog razloga. Mamić je postao samo izuzetno srdačna pojava što su mu i suigrači potvrdili. Toliko o tome što se u svlačionici misli o borbi navijača za bolji Dinamo i kome se štanga drži. Volimo navijače, ali još više volimo novac. Kada bi mu još netko pojasnio zašto su tribine i ulice ispunjene njegovom prekriženom glavom, kako jedan savjetnik može upravljati klubom, ali i cijelim sportom i zašto je tome tako, vjerojatno bi Lecjaks zaželio rodne Češke.
Igor Žuraj
