Tko o čemu, Ivica Blažičko o Zdravku Mamiću i Anti Čačiću. U istu emisiju bili su pozvani Ćiro Blažević, Stjepan Deverić, Stjepan Tomas, Marijan Kustić, Domagoj Perlić, te Milojko Pantić iz Beograda. Takav popis gostiju, uglavnom prepoznatljivog negativnog ili nebitnog renomea u javnosti, garantirao je da će glupost prije ili kasnije eskalirati pred malim ekranima. Tako nešto se uostalom i može dogoditi samo na državnoj televiziji, jer nijedna „normalna“ televizija koja se drži isključivo tržišta ne bi takvu skupinu ljudi pozvala u istu emisiju, iz jednostavnog razloga što bi uskoro propala.
>> Plave kronike: Jednoumlje i domoljublje na HRT-u
Da se u tih dosadnih sat vremena nije umiješala notorna glupost, vjerojatno nitko ne bi ni znao da su ranije navedeni gostovali na televiziji. Prilično je providna želja pojedinca da još jednom stane u obranu časti Zdravka Mamića, iako je potpuno promašio trenutak. To je još mogao prije nekoliko godina, skrivajući se iza imena Dinama i nogometne reprezentacije kako bi se obračunao sa svima koji ne žele gledati Mamićev teror u hrvatskom nogometu, pozivajući se na one uvjetno dobre stvari koje su se u međuvremenu događale. Prepoznali su to tada i Bad Blue Boysi te mu priuštili bolno hlađenje uvredama u prijenosu uživo.
>> Dokaz da Blažičko nema pojma (VIDEO)
>> Još jedan dokaz da Blažičko nema pojma (VIDEO)
Sredinom 2018. godine takve konstrukcije mu jednostavno ne mogu proći. Mamić je danas bjegunac za kojeg nitko ne mari, osim onih koji su ostali financijski ili iz nekog drugog privatnog razloga vezani za njega.
Naravno da upravlja reprezentacijom (i to ne bi trebalo shvatiti na tako slikovit način da on telefonski dirigira formacijama), bilo to u Maksimirskoj 128, hotelu Hilton ili neposredno kraj svetišta u Međugorju, koliko god bilo groteskno da takva osoba poziva na vrijednosti iz Biblije ili ustava. Također, neosporno jest da njegova moć pada iz dana u dan te je sve više ovisan o svojim ljudima u savezu ili klubu. Zbog svega ranije navedenog naravno da mu nitko neće čestitati na barem desetljeću uništavanja svega što bi mu stalo na put da bi baš kada je započeo proces njegova deložiranja iz države postigli veliki uspjeh na Svjetskom prvenstvu. Uspjeh reprezentacije nije se dogodio zbog Mamića (i Vrbanovića, i Šukera, i mnogih drugih da ih sada ne nabrajamo) već unatoč njima.
Težak će biti i udarac za sve njih u loži što će se pričati više–manje o igračima koji su napokon odradili posao kako treba, o navijačima i o izborniku Daliću koji će vjerojatno ni kriv ni dužan pobirati povijesne hvalospjeve. Samo zato što je bio korak unaprijed u odnosu na Čačića. Možemo i slobodno zaključiti kako prosječnog hrvatskog navijača uopće ne interesira tko vodi savez, već samo 90 ili više minuta nogometa kako bi se maknuo od tmurne svakodnevnice. Treba biti svjestan da hrvatski nogomet nije u ovih mjesec dana postao manje korumpiran ili manje zapušten, tek se reprezentacija pozicionirala tamo gdje joj je bilo mjesto i ranije.
Igor Žuraj
