Krajem 2002. ušao si u Dinamo. Već nekoliko puta ranije vrtio si se u i oko njega, poput mačka oko vruće kaše, ali tek se tada ostvario tvoj san. Tvoj san naravno nikad nije bio Dinamo u kojeg si se bezbroj puta kleo (pa i prekjučer), već isključivo novac, moć i utjecaj. U prvoj godini nakon što si ušao u klub, čak si bio relativno pitom. Naravno, igrači iz tvoje privatne agencije bili su dio prve momčadi Dinama (Balaban, Tomić, Zahora, Cesar, Leko…), a taj neprekidni sukob interesa (danas preko tvog sina) već tada je pokazao kako neograničena i nesebična ljubav prema Dinamu ima (prilično visoku) cijenu.
Svoje pravo lice pokazao si već sezonu nakon dolaska. Niz maksimirske štenge kao pse si gurnuo jedne od najvećih legendi, Velimira Zajeca i Marijana Vlaka. Idućih šesnaest godina svako malo gledali smo kako svakim tvojim djelom, postupkom i istupom umire jedan fragment Dinama i onoga što on znači nama navijačima.
U svom mandatu doveo si klub do najsramotnijeg rezultata u povijesti, umjesto da odeš, pukim slučajem (i igrom slučaja baš nakon likvidacije do tad najmoćnijeg ti oponenta Pokrovca) napokon su ti se karte posložile. Godinu dana ranije izbrisan je kompletan porezni dug kluba, politika te putem novca poreznih obveznika počela obilato financirati, a Pokrovčeve sluge kliznule su tebi te si napokon postao moćan i utjecajan koliko si valjda oduvijek želio biti. Realno, s takvim adutima i portir na kapiji kluba bi ostvario velike rezultate, no to te nije spriječilo da ih predstavljaš kao nešto nadnaravno, čudesno.
Sam uspjeh, naravno, nije ti bio dovoljan. Želio si biti veći od kluba. Nisi želio da se ti vežeš uz Dinamo, već da se Dinamo veže uz tebe. Na koncu konca, dobio si sve to. Postao si veći od kluba. Posljednjih trinaest godina Dinamo nikad nije bio manji nego što je danas. Nikad manje publike i navijača s jedne strane, a nikad tolike prostitucije imena, povijesti i ugleda s druge. Sve to u tvojoj eri i zahvaljujući isključivo tebi.
Klub je pretvoren u OPG u kojem pokazna maloljetna ergela potpisuje građanske, a kasnije antidatirane ugovore da bi na vrhuncu karijere bila sretna što su na sudovima svjedoci pokajnici, a ne optuženici, jer sve si ih držao u šaci; od kapetana reprezentacije pa do predsjednice države. Držao si ih novcem, a ustvari si bez toga nitko i ništa.
Koristio si maksimirsku pozornicu da liječiš vlastite komplekse, osobne neuspjehe i privatne obračune jer si limitiran. Mentalno, emotivno i poslovno. Da si stvarno sposoban ne bi prekjučer održao još jednu paničnu predstavu u kojoj se k’o pura dreku čudiš što te više nitko (od onih koji su ti omogućili i pustili te da glumiš gazdu nogometa u Hrvata) ne želi vidjeti ni čuti. Kao ni tvoj novac. Ali, to si ti. Nisi imao čak ni viteške manire; s neistomišljenicima si se borio crnim listama, koje su tvoje špije i uhode slagale, jer te smetala glasna oporba. U svom okruženju jedini galamdžija si mogao i morao biti jedino ti.
Sve si dobio zadnjih šesnaest godina, a iza sebe ostavljaš jedno veliko – ništa. Rezultati koje si zajedno s medijskim i inim plaćenicima predstavljao kao čudesa, čudesa će i ostati samo onima koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča, te da ti i tvoja klika niste vedrili i oblačili hrvatskim nogometom. Sve titule i pobjede bit će zasjenjene Lokomotivom, sudačkom protekcijom i monopoliziranom ligom punom klupskih klimavaca. Iste vrste ljudi pred kojima su se te tvoje titule i slavile, narod si otjerao sa stadiona, a klub pretvorio u prćiju koja više nikog ne zanima. Tvoja ostavština, ako te osude, bit će vezana isključivo uz pljačku i prevaru. Tako će te povijest pamtiti.
I to sve u ime Dinama kojem si toliko uzeo. Uzeo si mu bitak, smisao i ono najvažnije – ljude koji ga vole. Danas je Dinamo u našem društvu postao razgolićen sinonim za sve najgore samo zbog tebe Zdravko. Njegovi preostali navijači danas, ni krivi ni dužni, nose križ sramote zbog onog u što si pretvorio njihov klub. Nešto što, iz raznoraznih razloga, nije uspjelo Canjugi i ekipi, uspjelo je tebi. Ljude si doveo do zida na način da one koji se bore protiv tebe, više ne pokreće ljubav prema klubu, već mržnja i bijes zbog onog što si im uništio.
Zdravko, tko nam može vratiti propuštenu mladost, neostvarene lijepe i loše trenutke, nedoživljenu tugu, radost, suze i veselje? Ne samo nama navijačima Dianma, već svima koje zanima domaći nogomet, neovisno iz kojeg smo krda?
Je li zaista trebalo tako biti? Da samo jedan klub mora biti prvi, bez obzira na cijenu? Canjuge, Sanaderi, Grgići, Vidoševići, Ježići… sve si ih uspio ‘nadmašiti’.
Svima nama uzeo si šesnaest najboljih godina života. Šesnaest godina provedenih u gubljenju energije, vremena, živaca i novaca u borbi za poštenje i pravicu jer nisi bio sposoban ništa napraviti na legalan način.
Oko za oko, zub za zub. Šesnaest godina si nam uzeo, red bi bio da ti presude zbirno nakaleme šesnaest godina i da uživaš u tom osjećaju ‘slobode’ kojeg si priuštio svima nama kojima je klub više od zabave, novca, trenera, igrača… dio nas.
Mihael Polovanec
