U nedjelju je Hajduk u jednoj poprilično siromašnoj predstavi remizirao sa Splitom u Parku mladeži – 1:1. Ujutro istog dana Hajdukovi kadeti su u kup utakmici razbili zaprešićki Inter 7:0. Jasno, u glavama mnogih navijača Hajduka Joan Carrillo već je upisan u listu neznalica, a kadete se očekuje u seniorima gdje će Hajduk odvesti do niza titula u Hrvatskoj i ozbiljnih nastupa u Ligi prvaka.
Jasno, ni jedno ni drugo nije točno. Ljudski um i priroda su takvi da uvijek teže simplifikaciji stvari i to nije ništa neobično. Samo ne znači da je uvijek točno. Naprotiv, često nije, makar ne u potpunosti. Stvarnost ionako i nije ništa drugo doli rezultat naše percepcije izgrađene najčešće na empiriji svakoga ponaosob. I tu dolazimo do glavnog problema Joana Carrilla. U biti – ne Carrilla, nego navijača. Naime, vrijeme kad su mediji, pritisak javnosti i navijača, pa i politike smjenjivali trenere u Hajduku je prošlo i nikad se ne vratilo. No, svejedno, vodstvu kluba neće biti ugodno na poljudskim tribinama slušati „opservacije znalaca“ bude li Carrillova revolucija tekla presporo.
I da se sad vratimo na onu empiriju, iskustvo navijača Bijelih iz nedavne prošlosti. Nije im lako ni zamjeriti. Godinama su u pravilu bili maltretirani lošim nogometom. Ne lošim razultatima (iako i njima!), nego baš lošim nogometom. Nisu bili educirani idejama moderne igre kroz nastupe svog kluba, zatupljivani su neznanjem i sirovošću onih koji nisu znali bolje i njihovim priprostim i dekadentnim nogometom. I nije ni čudo. Uzmete li u obzir većinu stručnjaka koji su prodefilirali kroz Hajduk u proteklih 20-ak godina, i pritom ne mislim samo na trenere prve momčadi, onda stvari postaju jasnije. Ljudi kojima edukacija nije potrebna, jer oni „sve to imaju u malom prstu“, koji su zadnju knjigu pročitali valjda u pučkoj školi, za koje se vi oćutite neugodno kad osjetite tupilo u njihovu pogledu na pitanja o stilu igre, modernim taktičkim elementima, odnosu individue i kolektiva u igri, utjecaju društvene pozadine iz koje dolaze i igrači, treneri i navijači na igru, nogometnim kulturama, poveznicama i paralelama određenih stilova igre i društvih fundusa iz kojih ekipe dolaze… I nemojte upasti u zamku: nisu to nebitne stvari. Ako oni koji trebaju učiti igrače, sami ne razumiju igru, nego tek reproduciraju napamet i to tek dio nečega što su negdje vidjeli, dugoročno tu nema sreće.
Uzroci totalne devastacije splitske i dalmatinske (pa i hrvatske) nogometne struke sežu izvan okvira samog sporta i ne bi bili ugodni za analizu svima nama koji s emocijama gledamo na sredinu iz koje potičemo. A (ne)zgode poput trenerskih uputa djeci koju uče nogometu: „daj im više balun, da možemo počet igrat!“ ili „dugu, duuugu, eto je, vidiš, već smo naprid!“ ne ostavljaju mjesta sumnji. Poseban problem je što je osim stravičnog deficita nogometne stručnosti postojao i otprilke jednaki deficit one psihološke i pedagoške. Velika pogreška i dobar dio uzroka problema svakako je i zatvaranje nogometnog ceha u Hrvata samog u sebe ljubomorno čuvajući ekskluzivitet rada u struci samo za bivše aktivne nogometaše, što je za razvoj igre u nas katastrofalno. I uistinu je ridikulozno kada pojedini bivši nogometaši posprdno govore o današnjim tzv. laptop-trenerima, ne shvaćajući da su, neovisno o svojoj igračkoj prošlosti laptop-treneri po svom idejnom habitusu redom svi revolucionari igre u zadnjih pola vijeka – i Michels i Sacchi i Cruyff i Guardiola i Bielsa i Lillo. I to je sasvim logično, jer razmišljanja tih ljudi nisu bila ograničena samo nogometnim terenom, sezala su mnogo dalje – u rad s fizički hendikepiranima, biznis, sociologiju, književnost i filozofiju, povijest i pravo – i vraćala se u igru kroz genijalne ideje koje su mijenjale povijest. Jer nogomet je igra koja se, kako Cruyff reče, igra glavom, a ne nogama.
Navijači Hajduka, zapeli u vremenu, i dalje su odgajani na 70-ima, pa 80-ima iako tada Hajduk nije osvojio nijednu titulu prvaka, te one dvije sezone 90-ih. Oni očekuju pobjede i titule. Sad i odmah. I ne pitaju za proces. Mediji im većim dijelom daju za pravo, dobar dio njih i svjesno potičući zlu krv i nepovjerenje.
To je sredina koja je dočekala nove kadrove u Hajdukovoj akademiji, novog sportskog direktora, a sada i novog trenera prve ekipe. Carrillo je trener kojeg tek trebamo vidjeti na djelu. Iz Girone i Almerije je otišao zbog loših rezultata nakon vrlo kratkih perioda, dok je u Videotonu iza sebe ostavio sjajnu sezonu i titulu prvaka. Otišao je zbog neslaganja sa sportskom politikom kluba. Uz to znamo da je surađivao s nizom eminentnih stručnjaka poput Mauricija Pochettina (Tottenham), Paula Souse (Fiorentina), Javiera Clementea (ex Španjolska), Ernesta Valverdea (Bilbao), Luisa Fernandeza (ex PSG), Juande Ramosa (ex Real Madrid), Miguela Angela Lotine (ex Deportivo la Coruna)… Carrillov kulturološki nogometni background je jasan – onaj katalonski, barcelonski (iako je on sam perico!) koji je promijenio nogometni svijet zadnjih 15-ak godina.
Važno je primijetiti da je Carrillo ostvario upravo sjajan rad i rezultat tamo gdje se naslonio na proces rada koji je već postojao i dio kojeg je i sam bio, i to u ekipi koja je gledala prema vrhu tablice. U sredinama koje je trebalo spašavati i u kojima nije bilo dugoročnog procesa niti je on sam stigao postaviti temelje istog i započeti s kontinuitetom rada – nije mu bilo dopušteno da nastavi nakon nekoliko loših rezultata.
Hajduk jest klub koji gleda prema vrhu ljestvice, no isto tako je i ekipa koja je taktički i nogometno razorena u protekloj polusezoni. Ni prije toga stvari ne izgledaju bajno po pitanju kontinuiteta kvalitetnog rada. Burić je dobio tek jednu sezonu i bio jako kritiziran, Tudor je prije njega sam uništio sve dobro što je gradio, upravljačke strukture kluba samo su nastavile istim pravcem u toj sezoni.
Katalonac će, stidljivo se to ukazuje prema prvim utakmicama, i dosta jasnije prema treninzima, u Splitu uistinu pokušati provesti nogometnu revoluciju, ponovo Split vratiti na kartu nogometne Europe, pokazati kako se igra moderan nogomet. Nogometne trenere onako, baš grubo, možemo podijeliti u tri kategorije: one koji imaju jasnu ideju, one koji znaju i mogu provesti tu ideju u djelo na terenu i one koji iz svega toga još izvuku i rezultat. Carrillo je na drugom koraku.
Hrabrost mu nitko ne može poreći. Zadnja linija visoko, u sredini romb, bočni igrači jako ofenzivno postavljeni, promjene formacija tijekom igre. Takvu igru vrlo je zahtjevno igrati. I ne čudi da će trebati vremena. Jasno da ima i problema, i onih strukturnih (bokovi) u ovakvoj igri i onih individualnih (prednji dvojac) i to čitav kontekst samo čini još zanimljivijim i izazovnijim. Bilo bi uistinu šteta da Carrillo ne dobije toliko neophodan mir i vrijeme da Hajduk podigne na jednu novu razinu, pokaže li da je uistinu vrijedan povjerenja. Najgore od svega bilo bi vratiti se na onaj nogomet dugih dijagonala na krila, odbijenih lopti, duela, skokova, klizanja, gdje su 3 od 4 dodavanja pogrešna, lopta ne teče, nego se gura i to uvijek i isključivo, posve predvidljivo naprijed, a stalno se govori o borbenosti, požrtvovnosti i mentalitetu.
Carrillo zaslužuje šansu tribina. Zaslužuje da i tribine uključe mozak i pokušaju shvatiti što želi i kako. No veliko je pitanje je li splitska nogometna publika, nakon godina zatupljivanja sposobna procesuirati njegov rad, njegov proces. Katalonac nije trener za instant rezultat, nego za, pogađate već, kako Juanma Lillo kaže – proces. Jer nogomet je proces. Proces podrazumijeva složene međuodnose subjekata koji mu pripadaju, te zahtijeva vrijeme, a napredak koji nudi nije instantan, već postupan, jer nije temeljen na prolaznoj iluziji, već na zbilji, ma kakvom ju mi percipirali.
Roko Kaliterna
