Današnja naslovnica Jutarnjeg skviči kako će Maksimir napokon dobiti krov, točnije njegova zapadna i sjeverna tribina. Cijena? Prava sitnica – 280 milijuna kuna. Skoro 40 milijuna eura. Inače, toliko je koštao ganc novi stadion u Ljubljani za 16 tisuća duša.
Ovdje bi se na štalu koja je nedovršena dvadeset godina te je postala arhitektonski simbol megalomanije i pljačke u devedesetima – montirao krov. Do nedavno bilo je pitanje statike cijelog stadiona, a sad odjednom – krov može.
Ekonomičnost, tj. rentabilnost takvog zahvata mogla bi se proučavati par stotina metara zapadnije na Ekonomskom fakultetu. U najvećoj europskoj sezoni u zadnjih pedeset i kusur godina, Dinamo do pisanja ovog mrziteljskoga teksta pred još jednu u nizu povijesnih utakmica, u HNL-u, uz sve moguće popuste poput ulaznica za deset kuna ili dijeljenja kupona putem Sportskih za svako kolo te izrazito jefitnih godišnjih ulaznica, ima prosječnu gledanost – 3782 mohikanaca. Kad bi banalizirali taj broj s iznosom troška natkrivanja maksimirskog svratišta, ispada kako se radi od deset tisuća eura po gledatelju.
Vrijedi napomenuti kako smo zadnjih par mjeseci čitali medijske proljeve od strane maksimirskog predsjednika, s nebuloznim izjavama o tome kako će Dinamo sam graditi svoj stadion. Da su u Maksimiru uvijek imali smisla za humor, to je općepoznati fakt; nitko bez imalo ironije i sarkazma ne bi stavio na čelo nadzornoga odbora Miroslava Rožića ili za predsjednika Uprave tipa koji je na prijašnjem radnom mjestu dvije godine okopavao mačuhice i krizanteme oko nesuđenoga kampa na Sveticama.
Dinamo, odnosno nelegitimna uprava koja ima političko-mafijaško-pravosudni „force field” oko sebe zadnjih par desetljeća, prije će ožmiknuti ako treba i zadnju kunu iz maksimirske kase u svoje džepove nego išta reinvestirati s novcem koji ionako nije njihov. Na koncu konca, sva ta gnkovska kamarila koja i danas obitava s krive strane Maksimira, bili su svjedoci svega što se događalo u Dinamu. Potvrda toga je i nepravomoćna presuda, dvije podignute optužnice i najfriškija istraga oko kupovine mini bildaone i kade s mjehurićima za agenta tajne sile Franju Vargu.
Naravno, oko sage o Maksimiru ne vrijedi ne spomenuti i Milana Bandića koji to po svom ćeifu gura za jeftine političke poene. Ta hodajuća politička karikatura još prije skoro desetljeće i pol je pozvao ljude da skupe šlajm i pljunu mu u lice ako stadion ne bude gotov. Šlajm se se skupa, ali šljam ga nažalost još drži na vlasti.
Potreba za dovršetkom stadiona, a pogotovo gradskim parama ionako je priča vezana uz onu rimsku „kruha i igara”. To što Sveučilišna bolnica nije dovršena, svakodnevni prometni kaos koji gledamo, nedostatak mostova na Savi, starački domovi, škole i vrtići koji fale… Lako ćemo, dajte vi nama jedan grandiozan krov da Marčinko, Kodžoman, Horvatinčić, Tomac, Božica i Mirko, Amra i Plavko ne kisnu.
Makar, s malom dozom pakosti ne bi li bio štos da se krene u realizaciju krova, ali da ga samo na pola naprave; kad je bal nek je jebal!
Mihael Polovanec