“Kakav dan. Mislio sam da će biti manje emotivan”. Takvu sam poruku primio oko dva ujutro noćas ili sinoć, kako vam drago. I u njoj je sadržan sukus svega bitnoga ljudima u jučerašnjoj presudi Zdravku Mamiću i njegovoj kliki. Emocije su eksplodirale, iako se nije tako predviđalo. Kao da je došlo do nekog katarzičnog trena, spoznaje da se neki vrag ipak kreće i da je moguće i da se nešto dobro napravi. Da je moguće da se počisti ovo društvo bar djelomično.
Gledam to i iz osobne perspektive, nekako kao slučajno se poklopilo da s dosta meni dragih ljudi gledam izricanje presude. I moram priznati, riječi “šest i pol godina” sam popratio uzvikom i stisnutom šakom. Ali nisam bio jedini, i većina tih meni dragih ljudi, ali i potpuni stranci koji su se zatekli u lokalu, ponijeli su se slično. Zapravo ćemo svi mi tek naknadno moći procijeniti koliko je ova presuda bila bitna za kompletno društvo, ne samo nas hrpu fanatika koji prate nogomet i sve one rubne aktivnosti oko njega. Jer, na kraju, ova presuda je zapravo ulila nadu, psihološki plus ovom društvu. A baš ti psihološki momenti mogu napraviti čudesa. Što se mene tiče, kad je popustio onaj prvi adrenalin, počele su mi letjeti slike pred očima, svi oni trenuci kad je bilo i beznađa, ismijavanje kad je nevelik broj radio brošuru o kartelu Dinama i Lokomotive, ma sve one prozivke o tome hoće li ti ovo dati novca. Onda sam zaprimio poziv iz jednog splitskog lokala s riječima da samo ja falim da sve bude kompletno za feštu, i tu je jučerašnji dan za mene završio, naplatio sam sva ona živciranja zadnjih 5-6 godina i jednostavno osjetio spokoj. I bio onda malo nefer prema svima s kojima sam se dalje družio uživo, jer sam vjerojatno djelovao isključeno. Oprale me emocije na taj neki čudan način.
A sad kad su se slegle, da zaključim jednu stvar: 6. lipnja 2018. smo svjedočili konačnom padu gubernatora domaćeg nogometa. Znam, sad moje poznanike pravnike vjerojatno hvata jeza na ove riječi, pričali bi o pravomoćnosti i sličnim legalističkim lupetanjima. Ali oni su obično fah idioti koji ne shvaćaju društveni, politički i simbolički kontekst. U ovom slučaju čak i psihološki, pa možda i psihijatrijski. Povijest je pokazala kako uvijek postoje ti trenuci koji su prelomni i u kojima se nakandno pokaže da su bili ključni. Tako kad su čizme vojnika Prve pješačke divizije US Armya, “Velike Crvene” kako joj se i tad i danas tepa, prije 74 godine, opet 6. lipnja u 6.36 sati (čekamo Marčinkovo objašnjenje i za ovaj Dan D) zagazile na francuske plaže, Hitlerov konačni pad, “der Untergang” se zapravo dogodio. Kad su vojnici ove divizije predvođeni brigadnim generalom Normanom Cotom, ove gore listom, te rendžerima probili se s plaže pod kodnim imenom Omaha, Drugi svjetski rat je zapravo završio. Nijemce će se u to trebati uvjeravati još 11 mjeseci, i tek će ih ravnanje Berlina od strane osvete gladne i žedne Crvene armije u to definitivno uvjeriti, ali sve je zapravo bilo gotovo tog 6. lipnja na pitoresknim, a tada krvavim, francuskim atlanskim plažama.
Tako je i sad s Mamićem. Svjedočili smo događaju koji je njegov der Untergang, konačni pad. Da, sad će trebati proći vrijeme da on i svita oko njega to shvate. Da, sam Mamić će imati deluzije o nekakvim “oružjima do sada neviđenim”, kao što je i Hitler fantazirao o nekim nepostojećim armijama u trenutku dok su maršali Žukov i Konjev već kucali na berlinska vrata. Da, još će hrpa idiota u “Maminju” vidjeti nekog cool lika, a ne krimosa. Ali, na kraju balade, past će i onda će se moći kazati da se to dogodilo jučer. Na obljetnicu iskrcavanja u Normandiji. Dan D ima sve dublje značenje.
Stanislav Mamić Piksi
Pročitajte još:
>> Otvoreno pismo Zdravku Mamiću: Šesnaest godina si nam uzeo…
