Rezultat je trend, ideal je vječan. Sada već poznata hajdučka doskočica u sebi sadrži i jednu zapanjujuću istinu, koja razbija uobičajeno sagledavanje stvari. Naime, nije tajna da se ponekad zna gotovo pa zacmoljiti da mlađe generacije ne pamte velike titule i pobjede i zapitati se vodi li to eroziji.
I istina je, ako danas imate 20 godina zapravo se skoro da ne sjećate niti jedne titule. Da se kakve “kante” prisjećate tek je tu onaj kup iz 2013. godine. Gledano po količini srebrenine, zbilja depresivno. No, tu je začkoljica. Ista ta mladež ima sreću i čast da živi u doba najpoštenijeg i najčasnijeg Hajduka, bar koliko pamtim, a pamtim dosta. Ima privilegiju biti u vremenu kada su navijači sastavni dio kluba, a ne politike (da, da, djeco, visale su se i krpe podrške političkim strankama na tribinama). Sudjeluju u nekom novom dobu.
Pamtim titulu iz 2005. godine, za razliku od onog metaforičkog 20-godišnjaka. Nažalost. Jer znam kako je izgledala i na koje sve načine izvučena. Rekao bi moj zagrebački poznanik, ljubitelj Jimi Hendrixa inače, “bio sam među nekoliko stotina koji su na proslavi zviždali tituli i ponosan sam na to”. Neki će čak reći kako je u tom manjinskom buntu i nastala iskra koja će 2011. godine dovesti do potpune promjene paradigme. A ako vam ovo nije dovoljno, zamislite kako je onima koji se sjećaju vremena kad je šjor Rejo bio direktor kluba. Da, da, baš taj šjor Rejo.
Stoga, nekako mi se čini da oni malo mlađi zapravo imaju samo privilegiju da žive u lijepo vrijeme. Jeste, fali srebrenine, ali srebrenina uvijek dođe na kraju. Čist obraz postići mnogo je teže. Zato je moćno zbilja živjeti u doba ideala.
Stanislav Mamić Piksi
