“Psi laju karavane prolaze” izreka je koja mi pada na pamet n!akon ovog tjedna, odnosno sada već akumulirano u posljednjih 15-ak dana. Svaki probisvijet iz nekog razloga je baš sad odlučio kritizirati Hajduk i Naš Hajduk, slučajno ili ne. Dobro, kod nekih lajavaca je jasna želja skretanja pažnje s posredničkih provizija u HNL-u, ali stvarno su se psi skupili i laju li laju.
Ali karavana prolazi. Zapravo je ovaj arapski aforizam (perzijski, prema nekim izvorima) sjajan opis trenutne situacije. Personifikacije samog močvarnog gliba s jedne strane na svaki način žele uhvatiti još nešto mrvica medijskog prostora, kod kojeg se, sramežljivo doduše, počinju zamjećivati tendencije da sve manje uzima za ozbiljno ovaj polusvijet. S druge strane, Hajduk i Naš Hajduk, na kraju balade jedino zdravo tkivo hrvatskog nogometa, karavana koja lagano prolazi lavežu unatoč. Uz gnušajuće odbijanje da uopće pogledaju tko to buči, jer je na putu te karavane, zapravo, nebitno tko galami. A baš ta nebitnost će na kraju dotući ove druge, to im je veće prokletstvo nego da im i bankomat oduzmeš.
Ponekad je zbilja moguće biti u pravu, iako se svi drugi ne slažu s time. Stvarno jeste, bilo je kroz povijest dosta takvih slučaja, a ako malo obratite pozornost preko dana, garantiram vam da će te bar jednom zamijetiti takvu situaciju. Jesmo li mi na kraju našim hajdučkim putem u pravu, zapravo ne znam. Osjećam da jesmo, ali znati i osjećati nije isto. Pobornik sam teze da to je li netko u pravu ionako se može znati tek s vremenske distance. Stoga se samo ufam kako će neki povjesničar za 30 ili 50 godina napisati kako je ovo bio tek jedan običan tjedan u priči koja je na kraju bila svjetski velika.
“Potomstvo svakome odaje onu počast koja mu pripada”, pametno je davnih dana zborio Tacit. Na nama je onda da ugradimo svoj mali kamenčić na ovom putu, kako bi životinjski lavež postao još nebitniji. Na nama je da nas potomstvo pamti kao one koji su promijenili nešto. Tko će, ako ne mi, kad, ako ne sad? I krenimo od sebe samih, kao reakciju na laprdanja sam s guštom učlanio još jednog člana obitelji u moju drugu, veliku obitelj. Nije neki veliki potez, ali meni je simbolički bitan. Da svatko napravi nešto ovako simbolično, zasigurno bi se pomaknuli još korak unaprijed. Stoga, drage moje i moji, idemo nastaviti ovu lijepu, zdravu i poštenu priču.
I da danas smireno dobijemo protiv Damiena, djeteta Sotoninog, moglo bi se guštati i dodatno…
Stanislav Mamić Piksi
