Kultna 22: Nahraniti gladne

Zgoditak Karla Letice jedan je od onih trenutaka koji ostaju zauvijek upisani u pamćenje, kako osobno, tako i kolektivno. Evo, za godinu dana pitajte tko je gdje bio kad je gol pao, i većina će vam točno znati kazati gdje se nalazila. Vjerojatno i što je radila tren prije. Trenutak poslije ionako je jednostavno za pogoditi.

“Ima lijepih trenutaka, ima ljepših, a neki su čak vrijedni i pisanja”. Nisam neki preveliki obožavatelj Bukowskog, tko uopće može doživljavati erotomana u doba pornografije… Ali ovaj mu je citat oduvijek zračio svevremenošću. I baš mi je on pao na pamet nakon najnevjerojatnijeg gola Hajduka u posljednjih nekoliko godina. Od “sinjskog dijamanta” i gola Anderlechtu dok na satu piše 95:02, zapravo. Nogometno, gol Istri u posljednjim sekundama i nije najbitnija stvar na svijetu. Dosta je lako izračunati, vrijedio je točno dva boda. Ali simbolički, bar meni, ali i dojma sam mnogima oko mene, skinuo je breme jednog sedmogodišnjeg mučenja, golgote, svih onih primljenih golova u nadoknadama, svih onih stativa, svih onih ispadanja na jedan gol… Bio je to trenutak koji oslobađa, vrijedan pisanja.

Svima nama treba pogonsko gorivo. Probajte tri dana ne jesti, pa onda baciti na male branke. Ne ide i gotovo. Nedostaje energije. Ali, pored tih klasičnih potreba, postoje i one emotivne. Emocije se moraju hraniti da bi bile zajebane. I treba biti iskren, ova Hajdukova duga cesta zna bacati ljude u kušnju. Ako ne u kušnju, a ono bar u emotivno tupilo, onaj stadij kad postaneš zombi o’ osjećaja. I zato je onaj gol Letice bitan, nahranio je gladne, napio žedne, dao emotivnog goriva više nego svi Gazpromi ovog svijeta. Pomogao je pronaći novu nadu. Bez nade, čitava ova priča oko Hajduka ionako ne bi bila moguća.

Imam tu neku sreću da me u posljednje vrijeme pogađaju stvarno lijepe stvari, što uvijek život čini ljepšim, pa, zapravo, i smislenijim. A ovih proteklih tjedan dana koji su započeli Letičinim golom, a kulminirali onim jedanaestercima u Kranjči, stvarno je šlag na tortu. Tresle su mi se noge kod penala, lagao bih kad bih rekao da nisu. Ali od onog trenutka kad je Zujo Radošević proparao mrežu kao da živim u transu. Da budem iskren, i ovaj tekst vjerojatno pišem kako bih sam sa sobom dokučio što se zapravo sve dogodilo u proteklih sedam dana. Eh, čisto da bude notirano. “Zahvaljujem” se organizatoru polufinala Kupa što sam uspio ući na utakmicu netom poslije pola sata igre.

Mogli bi mi neki prigovarati zašto dodajem benzina na vatru glorificiranja Karla Letice, u strahu da momka sve to ne izbaci iz takta. No, igrom slučaja sam ga upoznao. Odgovorno tvrdim, stasiti Omišanin je skroman i čak povučen lik, i nikakvi tekstovi ga neće raspojasati tek tako. A u konačnici, nije ovo uopće bila priča o Letici i golovima. Ovo je bio tekst o nadi. I simbolima. A simboli su bitni. Da nisu, bi li uopće navijali za klub za koji navijate?

Stanislav Mamić Piksi