Ovakva jutra su bezidejna za pisanje, DAB i dionice svi su obradili do temelja, prijateljske utakmice nisu mi napete, oko Poljuda nema potresa i raketa, “opatijskim lupetanjima” nije mjesto u Kultnoj… Zapravo, nekog događaja koji bi se dalo tematizirati zapravo i nema. Stoga, odlučio sam pisati o osjećajima. I kruhu.
Jedan tekst o kuhanju beskućnicima u Splitu, sjajnom sad već dugogodišnjem projektu, povod je tome. Naime, vidio sam da je Dado Lelas držao presicu, a kako se radilo o kuhanju, koliko god bilo nepompozno u odnosu na ona što nas bombardiraju s televizora, nekako mi je i u podsvjesti bilo ono “zar će ti Hajduk kruha dati?”. Tko od navijača splitskog kluba ovo nije bar jednom čuo? Neki od nas i na dnevnoj razini slušaju. No, koja je poveznica sad Dade, kuhanja i hajdučkog kruha?
E pa ta da možda Hajduk mi kruha nije dao, bar ne fizički, ali da nije infišanosti u taj klub, nikad ne bih upoznao ljude poput Dade Lelasa. One koji sami mijenjaju svijet, bez onog #tribalobi. Dadu sad uzimam kao primjer, jer eto baš sam taj tekst vidio. Ali mnogo je osoba u ovoj hajdučkoj priči koje život čine ljepšim. I snošljivijim u ovom vremenu moralne apatije. Ma vraga samo moralne, apatija je davno nadrasla taj okvir, postala je globalna.
Lako je onima koji ne razumiju dubinu emocije, ali i razinu prkosa, kazati “eto će ti kruha dati”. Čak to govore sarkastično, ne ironično, ne shvaćajući da će ih sarkazam, za razliku od ironije, na kraju proždrijeti. Eto će im sarkazam dati kruha. No, njima u inat mogu kazati da na jedan čudan način Hajduk, odnosno sva ova priča oko njega, zapravo i daje kruha. Na onoj emotivnoj, osjećajnoj liniji. I čak i kad se makne sa strane sam klub i ringišpil emocija koji konstantno izaziva. Čak i tada, osjećam se duhovno nahranjenijim jer zbog svega ovog znam Dadu Lelasa. I ne samo njega, da nije Hajduka i borbe za pravdu vjerojatno nikad ne bih upoznao Bojana, Antu, Matu, Nataliju, Gorana, Luku, Želvu, Jelu, Peru, Tomu, Neru i da sad ne nabrajam sve, tradicionalno bih zaboravio nekog, kako to već bude. A svatko od tih ljudi, zapravo, zavrjeđuje jednu svoju priču. Svi tu ljudi obogatili su život i na taj neki način me duševno nahranili. I to na kakav način. Jer, hraniti se može i paštom pod ulje i najboljim biftekom. Nikad nisam bio preveliki ljubitelj tjestenine.
Eto, u ovom vikendu s ligaškom pauzom prepustio sam se malo emocijama, dobro to dođe nekada čovjeku. Zapravo, da budem u potpunosti pošten, već me i nervoza zbog sljedećeg vikenda lovi pa valjda zbog toga sam dodatno nekako u čudnom stanju. Samo još da poželim sretan put i boravak u Poljskoj svim našima koji su krenuli ili već jesu gore. Pomalo, ljudi.
Stanislav Mamić Piksi
