Levskim sazna bez ikakvog problema da Hajduk u posljednjih pet europskih nastupa kad je u goste išao s prednosti 1-0 nije prolazio dalje. Statistika k’o statistika, kao bikini, sakriva bitno. Ali onda ti statističari, inače obično malo dosadnjikaviji ljudi, izvade i kojih pet klubova je to bilo. I onda činjenica da je Waragem bio prvi mijenja sve. Taj 19. ožujak 1986. godine bio je dan kad sam prvi put zaplakao zbog Hajduka. Promašaj udarca sa 11 metara u petoj seriji izvođenja i one suze koje su krenule nakon toga ostale su tako jedan osobni simbol. Jasno, znao je tjerati Hajduk na suze i poslije, ali prvi put se ipak pamti. Na nekoj metafizičkoj razini taj dan sam vjerojatno definitivno inficiran ovim klubom. “U danima sretnim, u danima grubim” čulo se prvi put taman deset godina ranije, simbolički, jer simboli su bitni. Od tog Waragema sam shvatio da bez grubih nema ni pravog doživljaja sretnih. I zato mi je i na osobnoj razini bilo važno da prođemo Bugare. Jer, simboli su bitni. Da nisu, ne bih sad imao izgubljenu zdravstveni iskaznicu, a člansku u novčaniku. Jer na nju pazim bolje. Jer, simboli su bitni. Protrnio sam kod 1-0, jesam, priznajem, uvukla se ona jeza, još mi je visio Waragem u glavi, “pa zar se nastavljaju ti dani grubi koji traju 32 godine”, pilo se za smirenje… Ohandza i Erceg su to razriješili, objektivno, Hajduk je bio bolji za dva-tri gola razlike, ali ne pobjeđuje bolji uvijek. A ja sam nekako, metafizički, postao svjestan da je agonija duga 32 godine, od onog penala u petoj seriji tog 19. ožujka, sada napokon gotova. Dani grubi su iza nas, iza mene. Nemam neki egzaktan dokaz za to, već samo izuzetno moćan i prožimajući osjećaj, onaj koji te preuzme u cjelosti. I kad osjećajući – znaš. U danima sretnim, u danima grubim. A sad je vrijeme za sretne. I tako, bio je to osobni pečat jednog neobičnog tjedna. Koji je počeo infernom svih požara, gdje su navijači još jednom pokazali da su smisleniji dio društva, a premijer da je arogantni gad. Tjedna koji je završio kaznom za Hajduka koja pokazuje da je UEFA jednako potrebita za jednim generalnim remontom kao i HNS. Tjedna u kojem smo dogurali do 30.000 onih koji člansku čuvaju kao i ja. U danima sretnim, u danima grubim. Kažem vam, ovi grubi su gotovi. Osjećajmo to zajedno.
Stanislav Piksi Mamić
