Nakon maratonskog članka o igračima iz Južne Koreje mislio sam možda osvrnuti se na Brazilce. Nije nepoznato da jako velik broj igra u niželigašima sa sjevera Hrvatske, čekajući mogući transfer u neke veće klubove. Međutim, na obzoru se pojavila slična, ništa manje bizarna pojava. U istom su se kraju pojavili – Japanci.
Uzrok ove pojave ne bi trebali tražiti u Kazuyoshiu Miuri i Masahiku Inohi koji su imali svoje kratke epizode u Dinamu i Hajduku, premda su svakako, uz popularnost hrvatske nogometne reprezentacije, unijeli svijest o postojanju Hrvatske i postojanju Hrvatske kao nogometne zemlje u umove japanskih sportaša i ljubitelja sporta. Pojava svoje korijene zapravo može naći u dvojcu koji se pojavio u Čukovcu 77, članu Prve međimurske lige, početkom 2014. godine.
https://nogometplus.net/index.php/naslovna/korejci-u-hrvatskoj/
Prvi je bio Kenta Sato. Veznjak rođen 16.6.1992. došao je iz niželigaša HBO Tokyo, ostao do ljeta i otišao u Crnu Goru – Radnički Berane ili Rudar iz Pljevalja, ovisno o izvoru. Pola godine kasnije seli se na sjever Njemačke, u okolicu Berlina. Prvo pola sezone igra u FC Stahl Brandenburgu (6. liga), seli u Brandenburger SC Süd 05 (5. liga), gdje, čini se, ne igra. Vraća se u 6. rang igrati prvo za RSV Waltersdorf 1909 i na kraju se od ljeta skrašava u TuS Makkabiju iz Berlina.
Shun Takano je bio mlađi. Minijaturno (1.67m) krilo. Rođen 4.4.1995. u Chibi. Nakon što je igrao za momčad svoje srednej škole u Kashiwi (pod patronatom privatnog Ryutsu Keizai sveučilišta) otisnuo se u Europu. Prvo je trebao završiti u crnogorskom Arsenalu iz Tivta (opet i tu neka crnogorska veza), ali navodno je imao problema s papirima. Slijedio je onda Čukovec, da bi nešto kasnije otišao u niželigaša Hachimantai Touresor. Ipak, brzo se vraća u Europu prvo, spominje u kontekstu opet crnogorskog OFK Grblja i rumunjskog Viitorula iz Constante (upitno je je li igrao) i na kraju seli u Kanadu. Tamo igra za momčad Vancouver Island Universityja – i to uspješno za tu razinu, izabran u prvu momčad pacifičke konferencije za 2016. Opisuju ga kao brzog igrača i nadarenog tehničara (nimalo iznenađujuće).
Realno, Japnci su ostavili više medijskog nego igračkog traga, jer su svi skočili na novelty vrijednost i egzotiku – naravno, uz dužno poštovanje valjda prema njihovoj igri za taj rang nogometa. Za primjetiti je, također, da su za razliku od Korejaca, ostali u nogometu i nakon izleta u Europu, dapače, da su tražili angažmane dalje po svijetu. Korejcima je to, podsjetimo, u ogromnoj većini slučajeva samo bildanje CV-a, pa makar ni ne zaigrali za ekipu.
Zanimljivo, prvi japanski igrač u Međimurju trebao se pojaviti čak 6 godina ranije. NK Međimurje je imalo tako na probi Naokija Imayu (’80), koji je odrastao u Australiji, igrao tamo, u Švicarskoj i na Novom Zelandu, te u njemačkoj 3. ligi za Lübeck. Bio je na probi početkom 2008., ali transfer se nije ostvario. Ostavio se tada igranja nogometa i otišao u Japan raditi kao trener.
Odvojeno od ostalih ukazala se još jedna zanimljiva pojava. Takeshi Miki, Japanac iz Tokya rođen 8.4.1986. Također omaleni (1.71m) lijevi bek / krilo. Njegov je nogometni put poprilično čudan. Počeo je trenirati u nekakvim manjim klubovima, Hanesawa Wings, Bady FC, ekipa srednje škole Mitaka… da bi seniorski nogomet počeo igrati za šest-sedmoligaški Ome FC. S 22 godine odlazi potom na kratko u sedmoligaški engleski Boreham Wood, ali uskoro se seli u singapursku ekipu japanskog Albirexa iz Niigate u 2009. Tamo nastupa 4 puta pa već početkom 2010 odlazi u Tajland. Prvo igra do ljeta za trećeligaški Lopburi FC, pa odlazi na ljeto u prvoligaški Suphanburi FC, gdje igra i za rezerve. Nije mu dugo trajala ta avantura, pa početkom 2011 ide nazad u Ome FC. Preko nekakve njemačke agencije potom dolazi na probu u Slobodu iz Tuzle. Navodno prolazi probu, treba potpisati… ali za Slobodu nije zaigrao u Premijer ligi. Završava već u ožujku u prvoligašu Unisu iz Vogošće. Uskoro i zabija, ali nema puno informacija o njemu iz tog doba. Već u svibnju odlazi iz kluba, a do kraja 2012. seniorska ekipa Unisa prestaje postojati. I tu nestaje. 2 godine bio je bez kluba, čini se. Pojavljuje se opet u 2014. u trećeligašu Stupniku. Naravno, ne nameće se. Jednom starta, uglavnom grije klupu, ali u drugom nastupu, ušavši sa klupe protiv Španskog – zabija i gol. Nije više igrao ipak kasnije. U 2015. prelazi u Val iz Kaštel Starog, ali ni tamo ne igra, potpuno van kadra, tek krajem sezone 15/16 ulazi u trash timeu s klupe na jednoj utakmici. 3 nastupa u 2 godine u Hrvatskoj… Pola sezone opet ne igra, ali ga sada uzima slovenski drugoligaš Krka iz Novog Mesta. Lako za rugati se, ali opet, čovjek je proputovao pola svijeta u nogometu, ne mičući se s niske razine. Kad ste vi zadnji put bili na Tajlandu i u Singapuru?
Vratimo se ipak na glavnu liniju dolazaka igrača. Crnogorsko-međimurska je veza opet proradila. NK Međimurec Dunjkovec-Pretetinec se pojačao s dva japanska igrača. Prvi je bio Tomoki Kai. Obrambeni igrač (sve pozicije iza) visok 1.79m, rođen u Kanagawi. I on je došao već iskusan (12.3.1989), nakon što je već bio duže vrijeme u inozemstvu, držeći se nižih liga. Mada je jako teško potvrditi išta od toga, karijera mu je izgledala ovako. Zuyoh srednja škola, igranje u peto/šestoligaškim japanskim klubovima, odlazak u 2012 na nogometnu obuku u Internacional de Limeira, prijelaz u 2013. u Guaçuano (treća liga São Paula), godinu kasnije onda prijelaz u Indepediente de Limeira iz iste razine nogometa. Sredinom 2014. ukazuje se u Crnoj Gori i tu se razlikuju informacije. Izgleda da je igrao za drugoligaško FK Jezero iz Plava, čini se na posudbi iz, nimalo iznenađujuće, Rudara iz Pljevalja. U Međimurju je izgleda igrao na 16 utakmica uz 2 gola. U svakom slučaju, potpisuje početkom ove godine za trećeligaški tajlandski Singburi Bangrajun F.C.
S njim je došao i nešto mlađi napadač Daigo Ogino, rođen 20.8.1993 u Shizuoki, visok tek 1.68m. On je u Europu došao s 20 godina, skupa s još hordom Japanaca koja je nahrlila u niželigaške njemačke klubove preko određenih zastupnika. Igrao je sezonu za šestoligaške rezerve SV Darmstadta, pa prelazi u crnogorski FK Dečić Tuzi. U Međimurcu se zadržao realno tek pola godine i zabio je izgleda 3 gola u 6 nastupa. Vjerojatno se potom vratio u Japan.
Ogino je otišao, a umjesto njega je došao Rei Arimitsu. Također napadač, rođen 22.4.1992. Naravno, i on je bio član Rudara iz Pljevalja, koji ga je odmah posudio u trećeligaški FK Brskovo. Tamo čak i zabija u kupu protiv prvoligaša Zete. Dolazi dakle u Međimurec početkom 2016., a u 7 nastupa zabija dvaput. Te je zime došao i Shota Oi, obrambeni rođen 6.7.1995. Mladić je nastupio tek 6 puta do kraja sezone. Naravno, ni za njega se ne zna baš gdje je igrao prije, ali zadnji klub mu je bio… crnogorski FK Berane.
Na ljeto u Međimurcu nije više bilo Japanaca, Kai, Oi i Arimitsu nisu više igrali za klub. Činilo se možda da je suradnja zapela. Nije. Nedavno je u klub došao igrač koji bi trebao biti sigurno pojačanje. Shohei Yokoyama, veznjak visok 1.72m nije baš totalni anonimac. Rođen 9.8.1993 u Gunmi, prošao je školu nekakve Gunma Ikuei akademije i skrasio se u drugoligašu Thespakusatsu Gunma. U 2012. se već nameće i u 2013. postaje apsolutno standardan u ekipi. Skuplja 50 nastupa i 4 gola do tada. Izabran je u U22 ekipu J lige koja, bizarno, igra na trećeligaškoj razini, a za nju igra na posudbi 4 puta. U 2014. i 2015. skuplja tek 18 nastupa za klub, koji ga potom posuđuje u Machida Zelviu, također drugoligaša, gdje ne igra baš. Konkretne je razloge teško naći, ali ta putanja put dolje objašnjava transfer u Europu i registraciju za niželigaša. Vjerojatno tek čeka transfer u neku višu ligu, što bi i mogao ostvariti ako se baš dokaže u Međimurcu.
Mada se ne radi o poplavi kao što je slučaj s Korejcima, trend je jasan. Što će se izroditi iz njega, ne znamo – dovoljan je da se jedan igrač dokaže pa da otvori vrata hrpi svojih zemljaka. Veza je uspostavljena, a hoće li to biti Yokoyama ili neko deseti, treba tek vidjeti.
MODD
