Kultna 22: Ono kad prestaneš izazivati sreću

Krajnje turbulentan tjedan je iza navijača Hajduka. Zapravo, kad se malo pogleda, možda i najispunjeniji događajima u posljednjih nekoliko mjeseci. Ali, možda je najbolje krenuti redom.

Najprije je u subotu ujutro osvanuo intervju predsjednika kluba Ivana Kosa, koji je podsjetio na neka stara vremena. Ona kad se išlo s plakanjem, kad je loše stanje bilo opravdanje za sve i kad se nije vidjelo perspektive. Pričao sam davno s jednim važnim čovjekom u Hajdukovoj priči, on je držao kako Marin Brbić nikad nije imao sreće sa sportskim rezultatom pa ni ičim drugim (sjetite se onih ostajanja na prvom mjestu ispod crte za nositeljstva u Europi) zato što nije niti izazivao sreću. Sreći nekad moraš pokazati zube, tek onda će ona s tobom, ne možeš čitavo vrijeme kmečati. Ovo sadašnje vodstvo krenulo je agresivnije po tom pitanju, znali su tu i tamo zube joj pokazati kao da su u kakvoj reklami za farmaceutske proizvode i sve je odjednom bilo bolje. A onda zaokret, hajdemo ubiti euforiju. I onda, čini se kako teza o izazivanju sreće ima smisla, događa se rezultatski pad.

Jer, to večer kad je intervju izašao, izgubilo se od Rijeke, u utakmici za koju se ne može reći da je bila loše odigrana. Ali je izgubljena. A onda se protiv Lokomotive nije ni odigralo dobro, iako je rezultat bio bolji. Ima li zbilja izazivanje sreće nešto s time? Bi li Ohandza na Rujevici pogodio onaj udarac glavom da nije bilo kukanja oko infrastrukture? Bi li Šemper loptu u 95. minuti ispratio pogledom da se nije govorilo da se zapravo ne zna tko je na prodaju, a tko nije? To zapravo nikad nećemo znati, ali da i budala može zamjietiti kako je obrana Šempera bila vrhunska na svjetskoj razini (a momak se do sada nije previše pokazao takvim obranama) te da je to bila razlika između uspjeha i neuspjeha – može. Optimizam se stvara, ne nastaje sam od sebe.

I za kraj, maleni spektakl. Još jedna legenda koja je prolila hrpu svačega iz kante na sebe. Ni prvi ni zadnji, ali svejedno boli. Ipak je to bio Miki, kojeg su ljudi, pa i ja, voljeli. Zbog ne previše talentiranog djeteta popljuvao je čitavu svoju karijeru, sve ono dobro što je bio napravio i sveo se u razinu klasičnih veteranskih žagadura. Ništa, i Miki ide na onaj crni spisak, nek’ lovi rake, a nama ide iščekivanje dana kad će “legende” biti legende.

Stanislav Mamić Piksi