Historia est magistra vitae

Historia magistra vitae est, izjavio je Ciceron prije nešto više od dvije tisuće godina. Iako je izjava poznata većini Hrvata, nema pisanog dokaza tko je prvi Hrvat koji je saznao za Ciceronovu izreku i kada se to dogodilo. S druge strane (nažalost) imamo niz primjera da izreka rimskog državnika, filozofa i govornika Hrvatima na jedno uho uđe, a na drugo izađe.

Hrvati i povijest

Ljudevita Gaja pamtimo kao hrvatskog političara, jezikoslovca, ideologa, novinara i književnika umjesto kao prevaranta i lažova koji je zapravo prodavao domoljublje kako bi se financijski okoristio. Da smo išta naučili iz primjera Ljudevita Gaja možda bi danas Hrvatska zaista bila kao Švicarska – što je bila mantra političara s početka 90-ih, ili bi danas bila među najrazvijenijim državama EU i svijeta – kako nam je obećala Kolinda Grabar Kitarović u govoru povodom pobjede na predsjedničkim izborima.

Upravo su predstojeći predsjednički izbori razlog zašto se u zadnje vrijeme sve više govori i piše o odigravanju utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na Poljudu. Najdraža navijačica želi doći na Poljud i pobrati ovacije na krilima svjetskog srebra te prebrisati zločestu izjavu o orjunašima i poslati je u povijest iz koje Hrvati ne uče.

HNS i povijest

Svojevremeno je i Prijesedničin uzor (tadašnji najdraži navijač) pohodio Poljud. Prvo u ulozi navijača Croatije na prvoj utakmici finala Kupa 19.05.1993. u kojoj je Hajduk pobijedio 4:1 pa je pobrao zvižduke prilikom ulaska u ložu, iako je rat bio u punom jeku. Krivu procjenu i kiseli okus u ustima najdraži navijač isprao je dolaskom na utakmicu Hrvatske i Italije 08.10.1995., dva mjeseca nakon Oluje, kad je 35.000 navijača pljeskom pozdravilo ulazak Prijesednika u ložu. Deseci baklji koji su u tom trenutku zapaljeni oko cijelog terena tada nisu bili sigurnosna prijetnja već „impresivna bakljada puna krasote i ljepote jednog velikog sportskog ugođaja“.

Notirajmo da je reprezentacija remijem osigurala prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini i plasman na Euro ’96. Bila je to ujedno i prva utakmica reprezentacije na Poljudu.

Već u idućem kvalifikacijskom ciklusu Poljud je postao nepoželjan stadion za reprezentaciju. Igrale su se kvalifikacije za SP u Francuskoj i Hrvatska je 29.03.1997. pred 33.865 navijača remizirala s Danskom kad je bura bila krivac što je Ladić primio gol za 1:1 u 83. minuti. Na remi protiv Danske Hrvatska je 02.04. pred 15.136 navijača vezala i kiks protiv Slovenije kad je ispustila vodstvo od 3:1. Primož Gliha je zabio hat-trick i Slovenija je s Poljuda otišla neporažena. Bez obzira na dva remija nitko normalan nije mogao zamisliti da će HNS iduću natjecateljsku utakmicu Splitu dodijeliti tek za 14 (četrnaest) godina!

Nakon tri opisana remija, Poljud je u pravilu od HNS-a dobivao prijateljske utakmice u zimskoj pauzi (Brazil je jedina iznimka) pa su tako redom u Splitu gostovali:

• Danska, 10.02.1999. 0:1, 6.287 gledatelja
• Španjolska, 23.02.2000. 0:0, 9.931 gledatelja
• Poljska, 12.02.2003. 0:0, 2.155 gledatelja
• Njemačka, 18.02.2004. 1:2, 15.000 gledatelja
• Brazil, 17.08.2005. 1:1, 30.000 gledatelja
• Nizozemska, 06.02.2008. 0:3, 30.000 gledatelja.

Od navedenih utakmica posebnu pažnju zaslužuje poraz od Danske jer Splićani ovu utakmicu najviše pamte po ispadu današnjeg Prijesednika HNS-a Davora Šukera koji im je tijekom utakmice pokazao srednji prst.

Proteklo je već spomenutih 14 (četrnaest) godina kad je stigao dan da Hrvatska odigra natjecateljsku utakmicu u Splitu. Igrale su se kvalifikacije za Euro u Poljskoj i Ukrajini, a Split je dočekao i prvu pobjedu reprezentacije. 03.06.2011. u kvalifikacijama za Euro ’12 svladana je Gruzija rezultatom 2:1. Prvih 14 (četrnaest) minuta utakmice 28.000 navijača tišinom je protestiralo zbog 14 (četrnaest) godina čekanja. Ironija je da su Gruzijci poveli netom što je krenula gromoglasna podrška reprezentaciji. Oni zločesti među nama rekli bi da je Poljud ugostio Gruziju samo zato jer se Maksimir pripremao za koncert Bon Jovija.

Iako je ostvarena prva pobjeda na Poljudu, Splićani više nisu vidjeli službenu natjecateljsku utakmicu reprezentacije do danas. U međuvremenu je 15.08.2012. odigran prijateljski susret sa Švicarskom pred 10.000 gledatelja i upisan novi poraz od 2:4.

Vrhunac ruganja HNS-a prema navijačima iz Dalmacije je dodjela kvalifikacijske utakmice protiv Italije za Euro ’16 Splitu – kada se očekivala kazna igranja bez publike. Majstori iz HNS-a nisu bili u mogućnosti kvalitetno organizirati čak ni utakmicu bez gledatelja pa je u svijet otišla slika terena sa svastikom. Najzanimljivije je to da se nerijetko zbog crtanja svastike čuju optužbe na račun „orjunaša“, a svjesno zanemaruje činjenica da je tada stadion bio pod isključivom kontrolom HNS-a. I to jako rigoroznom, čemu zapravo svjedoči činjenica da su dan prije noći u kojoj je svastika iscrtana na tartan stazi poljudskog stadiona, pod paskom redatelja Arsena Oremovića, ljudi iz vodstva Udurge Naš Hajduk trebali snimati svoje scene za film „Treći“, paralelno s održavanjem treninga hrvatske nogometne reprezentacije. HNS je snimanje zabranio.

Nemoguće je ne uočiti kako se povijest ruga s HNS-om kada znamo koliko su se u Savezu trudili da ublaže FIFA-inu kaznu Joeu Šimuniću zbog uzvikivanja ustaškog poklika „Za dom spremni!“, umjesto da ga sami kazne što bi napravio svaki normalan savez. Kao npr. Njemački nogometni savez koji je 1994. usred svjetskog prvenstva u SAD-u izbacio Effenberga iz reprezentacije jer je pokazao navijačima srednji prst. HNS takvog igrača ne da ne izbaci iz reprezentacije, nego Šuker kasnije još i postane Prijesednik Saveza. Šuker – koji se ponosi fotografijom s groba Ante Pavelića?! Pa kako se ne nasmijati – ili zaplakati, ovisno o fazi koju prolazite – kad HNS bude kažnjen zbog svastike na terenu stadiona u Splitu, gradu kojeg je ustaška vlast prodala fašističkoj Italiji i to baš na utakmici protiv Italije?

Navijači i povijest

Medijska mašinerija iz hrvatske metropole godinama je trovala javnost „činjenicama“ da je Poljud uklet stadion pa se remi s Italijom iz 1995., kojim smo se plasirali kao prvi u skupini na Euro ’96, piše kako nikad nismo pobijedili u Splitu. Istovremeno se remi s Jugoslavijom u Zagrebu iz 1999. kojim se nismo plasirali na Euro ’00 piše kako nikad nismo izgubili u Zagrebu.

U međuvremenu je reprezentacija postala izlog za podizanje cijene igračima Dinama bez ikakvih kriterija, što je dodatno ogadilo gledanje utakmica svima kojima je smetala ta naglašena privilegiranost Plavih, među kojima i nemalom broju samih navijača Dinama.

Isti mediji i novinari koji su godinama trovali navijački puk sad se upinju ublažiti situaciju pa je krenula serija tekstova i intervjua o tome da Split zaslužuje reprezentaciju, kako je igračima oduvijek gušt igrati u Splitu zbog vatrene atmosfere, kako im je žao što Split češće nije domaćin reprezentaciji itd. Vrhunac ironije je da je Zlatko Dalić kao izbornik postao počasni građanin Splita iako u godinu i pol dana otkako je izbornik nije uspio dovesti reprezentaciju u Split. Od puste izbornikove priče o vraćanju reprezentacije Splitu, vjerojatno se video gostovanja na skupu HDZ-a treba shvatiti kao nešto konkretnije poduzeto u tom smjeru?! Naravno da nikome od dužnosnika, novinara i igrača nije jasno kako je uopće došlo do toga da se Split izbjegava.

Split reprezentaciju zaslužuje, pitanje je zaslužuje li ovakav HNS i njegova reprezentacija Split. Da je HNS iskren u svojoj namjeri onda bi još prije početka ovog kvalifikacijskog ciklusa ponudio igranje najmanje naredna dva cijela ciklusa u svim gradovima. Ovo čemu svjedočimo je čista topovska priprema terena za predizbornu kampanju i poslije opet po starom. Barem ako je suditi prema činjenicama iz povijesti.

Koliko su navijači naučili iz svega navedenog saznat ćemo za nekoliko mjeseci ako se odigra iduća natjecateljska utakmica u Splitu. Navijači su prije malo više od 25 godina (u međuvremenu je odrasla jedna cijela generacija) dočekali Tuđmana zvižducima zato što je na utakmicu došao kao navijač tadašnjeg državnog projekta Croatije. Tad su navijači imali kičmu, a sad ćemo vidjeti imaju li je još. Dokaz bi bio postavljanje zahtjeva redovitog odigravanja utakmica u Splitu jer je to odnos isključivo navijača i HNS-a.

Hajduk i povijest

Kakve veze ima Hajduk s (ne)odigravanjem utakmica reprezentacije u Splitu i kako se upleo u priču oko odigravanja utakmica nije jasno nikome. Naravno da je za korak naprijed u odnosima na relaciji Hajduk – HNS potreban razgovor, ali odlazak na sastanak u Zagreb HNS-u na noge je poraz u startu. Brbić i Perasović bi morali bit svjesni činjenice da su na zadnjoj skupštini HNS-a isključili mikrofon predsjedniku NO Marasoviću i brutalno ga izvrijeđali, kao i klub i model na kojem funkcionira. Spomen svakako zaslužuje i servilno ponašanje nekih dalmatinskih nogometnih djelatnika na toj sramotnoj skupštini među kojima se posebno isticao Stipe Doljanin, inače alfa i omega NK Hrvace (čiji proteže Jakov Titlić danas dijeli (ne)pravdu travnjacima HNL-a), koji se nastojao dodvoriti vodstvu Mordora jasno optužujući sam Hajduk za sve i svašta. Njihovu političku pozadinu nije potrebno ni naglašavati.

Je li klub dobio ispriku od HNS-a prije nego se otišlo na sastanak u Zagreb? Brbić kao bivši i novi predsjednik i Perasović kao navijač i sad kao predsjednik NO kao da su zaboravili da nije Bruno Marić problem kao pojedinac nego kao dio sustava. Naravno da pozdravljamo zahtjev da se Daruvarac makne iz projekta uvođenja VAR-a, ali ni francuska sobarica ne bi povjerovala da će to riješiti problem suđenja u HNL-u. Problem je sustav, a ne pojedinac. Ista stvar je i s Vrbanovićem. Kao što je ranije bila i s Brlekovićem.

Scenarij koji će uslijediti nije teško predvidjeti. Hrvatska će odigrati utakmicu na Poljudu (najvjerojatnije baš spominjanu s Mađarskom) u veličanstvenom dekoru, jer će „orjunaši“ tu utakmicu vjerojatno izignorirati (svojom voljom il’ voljom institucija, svejedno) nakon čega će uslijediti medijsko spinanje – početak kojeg se već kao topnička priprema i odvija: kako ljudi u južnoj Hrvatskoj obožavaju „repku“, kako im je nitko nema pravo braniti niti je ičim uvjetovati, jasno aludirajući na to da je krivac što „repke“ u Splitu nije bilo niz godina Hajduk, a ne Mordor. Paralelno s time naglašavat će se grandiozna velikodušnost HNS-a kroz geste sklanjanja Vrbanovića te Marića -nobelovca i „najboljeg hrvatskog suca ikad“ – u zavjetrinu, uz osnivanje Udruge prvoligaša čije ovlasti će biti smiješne ako je suditi prema nedavnoj prošlosti. Narativ će biti takav da šalje poruku kako se Splićanima, eto, dalo baš sve što su tražili, HNS će se čak kritizirati jer se jedino Hajduku izlazilo posebno u susret te se konačno nadamo normalnom ponašanju od problematičnih južnjaka. I jasno, svaki idući put kad suci osakate Hajduk ili se Dinamo i Lokomotiva krenu častiti razmjenama igrača, svaki prigovor će biti u startu odbačen kao dijagnoza kroničnog kmečitisa – „sve su im dali i opet im ne valja“, a Hajduk predstavljen kao oni koji se nikako ne mogu pomiriti sa svojom nemoći i nesposobnošću zbog kojih nisu u stanju ostvariti uspjeh.

I tako Hajduk gubi sve argumente za daljnje pregovore s HNS-om.

Nakon što se HNS desetljećima odnosi prema Splitu kao prema neprijateljskom uporištu, činjenicu da javnost na ovu situaciju gleda kao da Hajduk brani reprezentaciji igranje u Splitu možemo zahvaliti gotovo isključivo nesposobnosti klupske uprave koja se dovela u takvu situaciju. Naravno, i PR službi koja nije u stanju ni ovako jednostavne stvari prikazati kako treba pa HNS-u bez problema prolazi priča „ko nas bre zavadi“. Nažalost, pitanja s kraja teksta objavljenog prije godinu dana ne treba više postavljati HNS-u nego i Hajduku.

Jedino što Hajduk ne smije je prihvatiti da je ovakva situacija u kojoj Lokomotiva uredno služi Dinamu kako god treba te da ga suci sakate redovito – normalna. Osim toga, sad već dramatično zakidaju i Hajdukovu djecu, ovaj zadnji slučaj s pionirima u finalu Kupa samo je jedan primjer, jer suđenje mlađim kategorijama Hajduka, posebno ove polusezone, je skandalozno. Jedino ako se sa svim tim pomiri i prihvati to kao normalnu, nepromjenjivu stvar, Hajduk je poražen.

A nije baš da nema manevarskog prostora. Nemojmo zaboraviti da ovu operaciju svehrvatske nogometne pomirbe, ne sjevera i juga, nego kriminalaca i ljudi koji žele čist nogomet, nije pokrenuo Hajduk – iako je trebao, nego netko drugi. Što znači da nekome jako smeta status quo, toliko da se odlučio za pokretanje ovako kompleksne i obimne operacije. To govori da Hajduk itekako ima polugu u ovim pregovorima ako je želi i zna iskoristiti. Stoga, pravo je pitanje je li vodstvu Hajduka lakše zamjeriti se svojim navijačima ili centrima nogometne i posebno političke moći u zemlji? Posebice kad misle da naknadno, u slučaju da se Hajduka nastavi gaziti, mogu reterirati i vaditi se na to kako su oni htjeli pošteno i iskreno pružili ruku, a dobili nož u leđa.

Da smo svi prespavali proteklih 25 godina i bolujemo od autizma, možda bismo i povjerovali.

Drago Krstulović