U četvrtak je Hajduk rezultatom 1:1, protiv Evertona, završio svoj euro nastup za ovu sezonu. Četvrti put zaredom Bijeli su zapeli na istoj stepenici, u play-offu za ulazak u skupine Europske lige.
Na taj način i ove godine, skupine EL ostaju nedosanjani san Hajduka.
Ipak, ove sezone mjesta razočaranju, naprosto nema.
Levski je bio jako težak protivnik za sami start sezone. Ne baš uigrana momčad, svakako ne igrački impresivna, ali sa igračkim kadrom koji nije bio za potcijeniti. Jednako tako, riječ je o velikom klubu, a veliki klub uvijek ima želju i ambiciju. Prvu utakmicu u Dugopolju, Hajduk je bio bolji, ne puno, ali taman za 1:0, koliko je završila utakmica. U drugoj utakmici Hajduk je baš dominirao, čak ni gol Bugara kojim su poveli 1:0, nije poremetio sastav Hajduka. Konačnih 2:1 je realno bio povoljan rezultat po Levski s obzirom na prikazano.
Ako je Levski bio ozbiljan protivnik, što reći o Brondbyju? Klubu koji je ovo ljeto je samo na odštete potrošio preko 4 miljuna eura, što je, složit ćemo se svi, za Hajduk, još uvijek, itekako nedostižna cifra. Nadalje, malo koja momčad u Europi igra ili barem pokušava igrati u ritmu kojeg Brondby nameće. Carrillo je postupio po istom receptu kao i protiv Levskog. Prva utakmica, ona u Danskoj, bila je oprezna, u drugoj, uzvratnoj na Poljudu, ponovno su Bijeli deklasirali, još jednom naglašavam, vrlo jakog protivnika.
I konačno, Everton.
Igrao je Hajduk, kroz svoju dugu povijest, protiv jačih ekipa. Van Gaalov Ajax je u sezoni 94/95, uz to što je postao europski prvak, bio zaista najjača europska ekipa. I tu sezonu, i onu narednu kad su izgubili u finalu Lige prvaka. Kažem igrao je Hajduk protiv jačih ekipa od Evertona, ali baš nikad se Bijeli nisu susreli u službenim utakmicama sa ekipom koja je toliko financijski jača.
A ta razlika u financijskoj moći, se vidjela samo u prvom poluvremenu na Goodisonu. U ostala tri poluvremena gledali smo okršaj dva ravnopravna protivnika. Everton je više imao loptu, ali Hajduk je bio protivnik koji je stvorio više gol šansi. Pomalo nevjerojatno zvuči, ali točno je tako bilo.
Puno toga smo vidjeli u svih šest utakmica, a posebno u posljednje dvije. Puno novih spoznaja, ali i potvrda nekih starih razmišljanja.
U odnosu na prošlo ljeto npr. ova ekipa je bitno napredovala. I kao momčad, i pojedinačno. Čak ni u prvom poluvremenu, utakmice na Goodisonu, Hajduk nije „visio“ onako kako je visio protiv Maccabija u prvoj utakmici lanjskog play-offa. Vidljivo je i protiv znano težeg protivnika, a Everton jest znatno teži protivnik od Maccabija, da je Hajduk kompaktnija ekipa, da je protivnicima teže stvarati „čiste šanse“. I na Goodisonu, a posebno na uzvratnoj utakmici na Poludu, Hajduk je dosta puta, uspio sa veći brojem igrača, doći pred vrata Pickforda, što je također dokaz da Hajduk igra bolji timski nogomet nego što je bilo prije godinu dana (sa sličnim kadrom).
Pojedinačno?
Borja Lopez je bitno bolji igrač Ćosića ili Ismailija koji su tada pravili društvo Nižiću. Ovosezonski Nižić, je bolji od lanjskog Nižića. Isto vrijedi i za Memmollu, koji nije bio među boljima protiv Evertona, ali je recimo briljirao u obje utakmice protiv Brondbyja. Juranović je kroz greške u prvenstvu, digao formu i na prilično visokoj razini odigrao svoju euro ulogu. Jednako kao i Tudor koji je do ozlijede bio prva opcija na desnom beku.
Radošević je defanzivno, na Jeffovom nivou, ofanzivno neusporedivo bolji. Top koji ima u nogama, je poznata stvar i mogu mu samo poručiti: Pucaj Zujo kad imaš priliku! Pucaj bez oklijevanja. Savvas je bio vrlo dobar i protiv Levskog i protiv Brondbyja, Evertoonov tempo mu je izgeda bi prejak.
Said vrlo dobar, prvenstveno u olakšavanju kombinatorike u zadnjoj trećini protivnika, a što se penala tiče, Carrillo zna što je bi dogovor. Ako ga je Said prekršio, ne sumnjam da će biti kažnjen.
Stipica je i u prvoj i u drugoj utakmici imao dvije, tri vrhunske obrane u situacijama „jedan na jedan“, ali primio je gol, koji mu nitko neće zaboraviti. Zbog važnosti utakmice, zbog trenutka kad je postignut i zbog načina na koji je postignut.
Tri najbolja za kraj:
Hamza Barry – savršena kontrola lopte i igre u tri poluvremena (samo se u prvom nije snašao). Ako se prije i sumnjalo, sumnji više nema mjesta. Vrhunski vezni igrač.
Ante Erceg – namučio i obranu Evertona i golmana Pickforda. Izborio penal, uputio nekoliko izuzetno lukavih i opasnih udaraca. Može Ante i na ovom najvišem nivou igrati. Itekako može.
Nikola Vlašić – u prvoj je imao 11 uspješnih driblinga. U drugoj su skužili igrači Evertona o čemu se radi pa su ga zatvarali sa dvojicom, nekad i trojicom. Ovo kako Vlašić igra čitavo ljeto, naprosto je posebna kategorija. Nezaustavljiv. Teško ga je i faulirati, a kamoli mu uzeti loptu.
Šteta što nije bilo Futacsa u obje utakmice. Jednako tako je šteta što nije bilo Ohandze u uzvratu, ali i Borje Lopeza u prvoj utakmici.
Sve skupa, jako dojmljiv ovogodišnji Hajdukov euro nastup.
Ako tome pridodamo, dojmljivo proljeće koje mu je prethodilo, od ove momčadi zbilja s pravom možemo očekivati puno u nastavku prvenstva.
Za početak, bilo bi je pametno zadržati do kraja prijelaznog roka.
Miće Katunarić
