Search
Close this search box.

Kako je Hajduk mogao odigrati konkretniju utakmicu u fazi napada, te kakve krivice u tome ima Dinamo?!

Još jedan derbi je za nama. Hajduk je pobijedio rezultatom 0-1, te odnosi tri boda iz Maksimira. Ali rezultat ne otkriva način igre. Dinamov način igre će biti detaljnije analiziran kroz određeno vrijeme, a sada ćemo se samo kratko osvrnuti na postavke Cvitanovića jer je i on direktan „krivac“ za nekonkretan derbi.

Ako je nešto nekonkretno to ne znači da ne postoji proces kojem je cilj dovoditi do konkretizacije. Ipak, kod Dinama to baš i nije slučaj. Ne postoji pravi proces u vrlo bitnom segmentu igre. Proces napadačke igre Modrih je pod Cvitanovićem prilično siromašan kolektivnim rješenjima i uglavnom je prepušten individualizmu. Mehanika igre i sistemska rješenja su kvalitativno i kvantitativno siromašna. Kako se stvara prostor, kada i gdje, na koji način se koristi, koje zone su ciljane i kojim mehanizmima radit progresiju, kako kodirati više igrača na strateške akcije, kakva načela njedre dobre postavke na terenu?

To su pitanja na koja igra Dinama daje vrlo siromašne i banalne odgovore. Strategija i plan napadačke igre im je ispod razine individualnosti i talenta. Suprotno tome, u fazi postavljene obrane Dinamo igra dosta dobar zonski blok sa jasnim okidačima za dobar presing. Ali neshvatljivo je, da uz sve probleme koje modri imaju u organizaciji, odnosno gradnji napada, uz enormnih 12 bodova prednosti, kvalitetu i talent koju igrači sigurno posjeduju, Cvitanović zaigra de facto sa četiri stopera, dva defenzivna vezna koja se sve do primljenog gola skoro ne priključuju prema naprijed, te centralnim veznim na mjestu isturenog veznjaka. Što je tu čudno? Pa sasvim je legitimno da svatko bira način igre kojim će doći do rezultata, ali na 12 bodova prednosti ovako postaviti stvari i toliko se bojati najmanjeg rizika je prilično ziheraški i dekadentno za gledateljstvo. Svakako da ima opravdanja u vidu nekih nespremnih igrača, ozljeda, ali na ista se mogu postaviti protupitanja u vidu selekcije igrača, nedavno prošlog prijelaznog roka i slično.

Što je to smetalo utakmici? Jer mnogi će reći da je Dinamo za razliku od Hajduka stvorio par šansi i da je zapravo Hajduk „uništio“ utakmicu, što je potpuno pogrešno. Hajduk je postavkama, ali ne i realizacijom, izašao vrlo hrabro na gostujući stadion, sa vrlo visoko postavljenim bekovima i mnoštvom igrača u završnici. Iznimno hrabro je odigrao visoki presing i odao dojam da se želi nadigravati s Dinamom. Pa gdje je pošlo po zlu kada pričamo o konkretizaciji? Problem kod kontre je bio što nisu mogli odigrati suvislu akciju pošto je Dinamo tranziciju u startu branio sa superiornom strukturom zbog manjka ofenzivnosti bekova i zadnjih veznih.

A drugi problem je Hajduk sam sebi stvorio. Cijeli Kopićev mandat se vježba igra po načelima pozicijskog nogometa gdje je izrada superiornosti primarni zadatak kako bi stvorenu superiornost mogli iskoristiti za dominiranje utakmicom. Kopić veliku važnost pridaje napadačkoj fazi, organizaciji napadačke igre od gradnje napada u kontekstu prve progresije, preko stvaranja prostora u drugoj trećini i egzekucije u zadnjem dijelu terena.

Onih početnih „jesenskih“ par utakmica Kopić je iskoristio da momčadi pokaže neka načela i strateške smjerove u igri. Na pripremama su se razrađivali mehanizmi i sistemska rješenja koja su potrebna za provedbu strategije igre. Filozofski pravac i stil igre koji gaji je baziran na posjedu lopte. On može biti manje ili više vertikalan, dinamičniji ili manje dinamičan, harmoničniji, ali baza je jasna, a ona se naslanja na vezni red.

Kopić je prije priprema izuzetno puno koristio veznjake u igri, te na njima  temeljio organizaciju napadačkog segmenta. Na pripremama se još više stavio naglasak na korištenje veznih igrača i potrebom za kvalitetnim iskorištavanjem njihovih kapaciteta, jer oni diktiraju igru. Oni su srce momčadi. Nakon toga dolazi Dinamo, koji istini za volju igra odličnu zonsku obranu što je sigurno utjecalo na izvedbu Hajduka, te Hajdukovi veznjaci imaju redom 13, 17 ili 18 dodavanja na čitavoj utakmici što je frapantno mali broj. Čak uznemirujuće mali.

To znači da Hajduk jednostavno nije želio ili nije mogao igrati preko veznog reda, a to opet znači da je odustao od svoje kombinatorne igre sa raznim kombinacijama u organizaciji napada. Ne bih rekao da Kopić nije želio koristiti vezni red, nego bih to pripisao igračima koji su imali strah od pogrešnog dodavanja, a pogrešno dodavanje u sredinu je kobno. Posljedično, to ne znači da Hajduk nije želio stvarati situacije.

U nastavku ćete vidjeti koliko opasniji bi bio Hajduk da su bekovi ili stoperi imali malo više hrabrosti dodati nekom od veznih igrača za koje se stvorila ili pozicijska odnosno prostorna ili kvalitativna ili kvantitavna superiornost koja je posljedica jasnih strukturalnih načela igre, određene kolektivne strategije i plana igre, te mehanizama i sistemskih rješenja kojima se provode prvotne stavke.

Hajduk je nekoliko puta stvorio preduvjete za igru, ali ih nije iskoristio na pravi način, odnosno nije ih konkretizirao. Dakle bojazan igrača da daju pas prema veznoj liniji je bila velika, iako bi takav pas proparao Dinamovu prilično dobru zonu.

Hajduk ima situaciju 3vs2 i Olmo se povlači unutra. To znači da je Hajdukov bek (Juranović) slobodan, a Said svojim superiornim pozicioniranjem ne dopušta Lecjaksu lagano iskakanje na Juranovića. Ipak, ostaje dojam kako bi Zujo imao sasvim dovoljno vremena dok ga Olmo zatvori. Također opcija dodavanja je i Caktaš iako je pokriven, ali time bi sasvim navukao igrača na sebe i možebitno dodatno otvorio Bašića kao opciju. Radošević dobrim primanjem može uposliti Saida u međuprostoru ili Juranovića na boku. Opcija je mnogo. Čak i direktan pas na Bašića koji onda odlaže Radoševiću ili slično.

Ponovno imamo situaciju da pasom u sredinu Hajduk otvara niz dobrih opcija.

Sve je slično, ali tek ovdje u cijelosti možemo vidjeti koliko visoko je Kopić postavio bekove. Oni su trebali osigurati situaciju „ili – ili“ visoko u polju protivnika. Ili će vezni ostati slobodan, ili će bek ostati slobodan.

Postavljanje vezne linije je bilo na potpuno atipičnim konekcijama gledajući dosadašnje igre Hajduka i onog što Kopić želi od veznih igrača u trenutku protivničkog visokog presinga. Ukoliko protivnik radi presing ili pritisak, spuštanje barem jednog veznjaka sa strane gdje je lopta je neminovno. Udaljenosti nisu bile dobre.

Na ovom primjeru vidimo bojazan Borje da odigra na Savvasa. Međutim kada bi odigrao taj pas, progresija bi bila neminovna, jer prostor koji se dijagonalno nudi je ogroman, a spuštanje Saida sigurno. Hajduk time lagano može izaći na bok prema Juranoviću. Problem je u tome što Borja daje dugu loptu.

Da se u ovoj situaciji Radošević spustio samo malo niže, uz dodatno spuštanje još jednog veznjaka, Hajduk je mogao lagano manipulirati Dinamom preko Savvasa koji najprije nudi opciju u Salidi Lavolpiani, a nakon toga može iskakati prema naprijed i biti direktna slobodna opcija za dodavanje ili opcija na Radoševićevo odlaganje lopte. Gavranović ga ne vidi, jer mu se Savvas nalazi u „sjeni“ i Grk može manipulirati njime.

Druga velika nepogoda je bila u činjenici da je ovaj derbi ponudio tek 30 minuta čiste igre, odnosno 60 minuta u kojima je lopta bila van igre. To su preduvjeti za nekonkretnu utakmicu, jer čista igra se u takvim okolnostima nikako ne može razviti, a ogromnu ulogu ima i sudac sa dosuđenim velikim brojem prekršaja.

Zašto je lopta van igre problem? Pa ukoliko uzmemo za primjer izvođenje auta, u toj situaciji momčadi stoje izuzetno kompaktno i tu je iznimno teško razviti čistu igru.

Dinamo pod Cvitanovićem ne stvara igru, a Hajduk je tek u začetku procesa pod novim trenerom Kopićem i još uvijek nije pravi. Kada sve to zbrojimo nije se niti moglo igrati ništa posebno, pa čak niti stvarati preduvjete, jer broj šansi ili golova ne određuje postojanje ideje i procesa.

Hajduk je u trenucima golmanovih ispucavanja također imao jasan plan kako stvoriti višak. Manipulirao je protivnikom na sljedeći način.

Hajduk je na pripremama vrlo intenzivno vježbao stvaranja superiornosti među kojima i onu kvalitativnu. Odnosno „započni napad na jednoj strani da bi ga završio na drugoj gdje ciljano obitava kvalitetan pojedinac“.

„Napravi lažni potez“ kako bi rekao legendarni Špaco.

Navuci protivnika na jednu stranu, pravilno ga okupiraj i oslobodi ogorman prostor na drugoj strani za beka. Eto zašto je Kopić tražio pojačanja na oba beka. Zato jer je tražio igrače koji su sposobni iskoristiti ovakve mehanizme u igri.

Hajduk je time stvorio i kvantitativnu superiornost 3vs2 (slika ispod). Pozicijski je trokut dobro postavljen i vidi se da igrači još uvijek uče osnove ovakve igre. Jedna od mogućih, osnovnih postavki, je upravo ovakvo pozicioniranje igrača. Dvojac na vrhu trokuta osiguravaju mogućnost progresije u različitim zonama (bočna, half space), a napadanjem prostora i različitim linijama, što znači da su igrači pozicionirani po različitim dubinama i širinama, a to znači bolje opcije za igrača na lopti. Treći igrač u tom trenutku na vrhu trokuta osigurava mogućnost kombinatorike, povratnog pasa, te kontrolu i stabilnost. Ostalih 7 igrača također točno moraju znati gdje se i kako u tom trenutku pozicionirati. To je jedna od „milijun“ mogućih kombinacija kako se postaviti u odnosu na loptu koja se nalazi u zoni u kojoj se sada nalazi. I to se ne odnosi samo na postavljanje ova 3 igrača. Pozicijska igra traži da se u svakoj zoni u svakom trenutku točno znaju moguće postavke u odnosu na položaj lopte kod svih 11 igrača na terenu.

Opet prebrojavanje za beka.

Juranović često sa loptom ulazi prema unutra, odnosno u half space, dok Said tada odvlači igrača u bočnu zonu, jer nije poželjno da se linije sudaraju. Time se opet otvara prostor Ohandzi.

Dakle, neovisno o manjku gol prilika i jedna i druga momčad su mogle i morale ponuditi više u taktičkim segmentima napadačke igre, a ponajviše u gradnji napada po tlu. Dapače, po tom pitanju je odigrano dosta siromašno sa obje strane. Sa Dinamove strane je već postala konstanta da se ne zna postaviti na protivnički presing ili dobru zonu. Uglavnom se izvlače na superiorni talent i kvalitetu, dok u isto vrijeme nemaju jasno određenu kolektivnu igru koja bi trebala biti kompleksnija od kodiranja akcija na samo dva igrača i strateške smjernice napadanja koja bi trebala biti na većem nivou nego kod prosječnih klubova HNL-a. A to nije slučaj.

Kod Hajduka je jasno da se na tome radi, jer su igrači pod Kopićevim vodstvom pokazali naznake u prvom dijelu sezone, odnosno napredak, poboljšanje i razvoj na pripremama. Kopić je neke stvari dobro izgradio, neke doradio, dok na nekima još ima posla, ali gledajući u globalu ovo u Maksimiru nije bilo niti 10% pokušaja onoga što smo gledali na pripremama ili što smo gledali na Rujevici protiv Rijeke, na Maksimiru protiv Lokomotive ili npr. protiv Osijeka na Poljudu.

Gol Ohandze nije slučajan jer ovo je samo jedan od vježbanih načina kako fantastičnom Kameruncu stvoriti prostor odnosno situacije u kojima je on najjači. Jedan veznjak se diže i okupira protivničkog beka odnosno tjera ga na visoko iskakanje čime se otvara kanal (koridor između stopera i beka). To je idealan trenutak za dubinsku loptu u taj prostor i Ohandzino vrlo jako oružje – ubacivanje ispred igrača. Jednostavno, a učinkovito. Naravno, pomogla je tu i loša reakcija na relaciji Lešković – Livaković, ali Ohandza se mogao i ne naći na tom mjestu u to vrijeme.

Dakle, Hajduku nije bio problem broj šuteva, jer to je samo posljedica nečega. Problem je bio to što nisu stvarali uvjete u tolikoj mjeri u kojoj su radili u nekim prijašnjim utakmicama, problem je bila činjenica o tek 30 minuta čiste igre, problem je bio strah igrača da daju loptu veznim igračima i u ono malo dobro stvorenih situacija…

Uglavnom, ne treba visoko letjeti, jer igra je proces, a proces je vrijeme. Rezultat zna često biti varljiv i ljude tjerati na iracionalnost gdje se zapostavlja najvažniji segment koji dugoročno jedini može dovesti do rezultata, a to je igra.

Ponovit ću, igra je proces, a proces je vrijeme. Vremenom se dobiva potrebna sigurnost pa manje pati i konkretizacija. Ali prije ikakve priče o konkretizaciji potrebno je pričati o procesu koji dovodi do iste. Kopić ima ideju, Kopić ima proces. Ali igrači još uvijek nemaju potrebnu rutinu kojom bi proces bio na visokoj razini u „jačim“ utakmicama i pod psihološki težim uvjetima u koje svakako spadaju i igre u gostima.

Faza obrane

Hajduk je situacijski znao odigrati dobar zonski blok.

Na bočne ubačaje Savvas se spušta u zadnju liniju i ovisno o situaciji pokriva koridor između stopera ili kanal (koridor između stopera i beka). Time se beku prema lopti (Juranović) omogućuje iskakanje na istu dok Hajduk na skoku i dalje tvori liniju od 4 igrača, čime suprotni bek (Filip) lakše brani suprotno krilo, lakše se brane prebrojavanja i vrlo često netko ostaje osigurač, kao u ovom slučaju Ismajli.

Ono što je Hajduk fantastično radio bio je visoki presing uz obavezno dobar pritisak na loptu, jer pritisak na loptu ne dopušta protivniku razmišljanje, ne dopušta prebacivanje strana te na taj način lagano izbjegavanje presinga i slično.

Vrlo bitno u ovako koncipiranom presingu je zatvarati „sjene“ i oduzimati opcije dodavanja „oružjem“ tijela i zauzimanjem pravilnog kuta. Caktaš i Said kao krilni igrači obavezno moraju držati u sjeni prostore prema suparničkim bekovima i krilima (ovisno o situaciji). Centralni vezni (Bašić) također može iskakati u pomoć Fomitschowu ukoliko lopta ipak nekako dođe do Soudanija. Savvas zonski brani prostor i situacijski također ide na Soudanija, dok Radošević stalno na „nišanu“ ima Doumbiju kao jedan od okidača za presing… ali ovdje odlično razmišlja i zonski pokriva teren, te u sjeni drži Moru, dok ujedno potpuno kontrolira kretnje Doumbije.

Principi su jasni i čisto koncepcijski ništa ekstra složeno, ali ipak jako teško za uigrati. Psihološki imati sposobnu momčad, kvalitetno utrenirati udaljenosti između igrača, vježbati postavke tijela, situacijska preslagivanja i slično…to je ogroman posao.

Što kada Said ne zauzme dovoljno dobru poziciju te je udaljenost između njega i beka velika? U slučaju da golman traži upravo beka (Lecjaks) tada Hajdukov bek iskače jako visoko i kompenzira Saidovu grešku ili jednostavno nemogućnost boljeg djelovanja.

Krilne igrače, a pogotovo Soudanija se zatvaralo opcijski. Dva igrača Hajduka pritišću igrača Dinama sa loptom i oduzimaju mu opcije dodavanja, dok ostali igrači zonski također oduzimaju opcije dodavanja.

Zanimljivo da je skoro na svim slikama Dinamo prinuđen na pasove koje njihova krila moraju primati leđima od gola što ih dovodi u nepovoljnu situaciju i Hajduku daje vremena za ispravno djelovanje, potporu i zatvaranje opcijskog presinga na boku.

Okidači za visoki napadački presing su povratne lopte na stopere, lopta na Doumbiju (protiv Osijeka je Hajduk također specifično protivničkog zadnjeg veznog koristio kao okidač za presing), zadnji vezni okrenuti leđima od gola, procjena loše udaljenosti između igrača, presjecanje dodavanja i čekanja na loše dodavanje…

Kod velike prilike Dinama, gdje je Letica igrao rukom van 16 metara, imamo najprije grešku Savvasa koji je loše anticipirao igru i krenuo u lateralni trk te otvorio liniju dodavanja za Soudanija. Savvas je morao stati više prema sredini, postaviti se tako da Soudanija drži u „sjeni“ tj. da tijelom koliko toliko blokira pas prema Alžircu, jer branjenje sredine terena je prioritet. Igrača se mora gurati prema boku.

Uz to, Lopez nije u koordinaciji s Nižićem i potpuno se krivo okreće tako da dolazi u situaciju da vidi loptu, ali ne vidi Soudanija. Ili ako pogleda u Soudanija onda ne vidi loptu. On je u startu trebao zauzeti poziciju koju otprilike sada zauzima s razlikom da je kut postavljanja trebao biti na suprotnu stranu, odnosno da gleda Soudanija, gleda loptu, a i dalje ima dostupan trk u punom sprintu. Na kraju je sve ispalo nespretno, ali detalji i sekunda nepromišljanja može odlučiti dvoboj.

U globalu, derbi nam je ponudio iznimno dobar defenzivni segment kod obje momčadi, ali ofenzivni taktički kontekst je bio prilično siromašan i to opet ponavljam, potpuno neovisno o broju šuteva i slično.

Hajduk je za pokazivanje vježbanih stvari dobio priliku u vidu Slaven Belupa kojeg ove subote dočekuje na Poljudu, dok za Dinamo imam osjećaj da tek trebaju vježbati organizaciju napadačke igre kako bi uopće imali što pokazati. Jer problemi kod protivničkog presinga ili dobre zone su ogromni i Dinamo u toj situaciji jednostavno odbija igrati. Sve što u tom trenutku Cvitanovićeva momčad nudi se uglavnom bazira na duge lopte golmana prema krilnim igračima. Struktura za razvoj igre im je vrlo loša, iako je u drugom poluvremenu dana naznaka na koji način bi se mogao iskoristiti ovako selektirani Dinamov kadar.

Sa Hajdukove pak strane sam siguran kako je samo pitanje vremena da igra dobije puni ton i sklad, jer su isti već postojali, ali još uvijek ih nije moguće kontinuirano održavati na toj razini. Za takvo što je potrebno još vremena.

A.K.

Pročitajte još:

>> Sudačka analiza Dinamo – Hajduk (0:1): Litra Pejina za pobjedu – Hajduka

>> Željko Kopić – trener koji je konačno dobio priliku raditi u velikom klubu!

>> Kopićevi počeci u Hajduku (1. dio)

>> Kopićevi počeci u Hajduku (2. dio)

>> Kopićevi počeci u Hajduku (3. dio)

>> Kopićevi počeci u Hajduku (4. dio)

>> Taktička analiza: Antikopićevska utakmica!


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter