Search
Close this search box.

Gledanost HT Prve lige: Za koga se oni loptaju?

Football Tripper

Zastor je spušten, svjetla pozornice su pogašena i okončan je prvi čin još jedne HNL travestije. Izvedba dvadeset i sedmi put po redu. Ulogu glavnog glumca i ove sezone imao je Dinamo premda mu je istu u prethodnom izdanju na kratko otela škvadra s Rujevice.

Usprkos nekoj tobožoj promjeni, samo mijena stalna jest. Pohabane kulise polustadiona na kojima u vidu inspicijenata sa zviždaljkom u gupcu i zastavicom u ruci, uz asist Lokomotive, kontinuirano podsjećaju na bal pod maskama. Mi i dalje aplaudiramo, sebe uvjeravamo da će On i njegova klika ‘otići iz Svetinje’ – jedne i druge, da smo kontra mraku kontra sili, da smo sami protiv svih.

I dok predsjednik Rijeke Damir Mišković zaziva značajniji dotok državnog novca, koji nekom logikom nije državni već ‘samo ono što klubovi i sport privređuju’, postavlja se pitanje zanima li građane RH uopće taj ‘proizvod’, odnosno konkretno – za koga se igra najgledanije i medijski najeksponiranije sportsko natjecanje u državi1. HNL?

>> Pet sportskih saveza oformilo ‘Opatijsku inicijativu’, slijedi suradnja na izmjenama ZOS-a

U onoj ofucanoj paroli, koja je istinita koliko i Djed Božićnjak, stoji da se ‘nogomet igra zbog navijača’. Malo je u realnosti takvih primjera, a HNL, čije utakmice na godišnjoj razini u prosjeku pohodi oko 2500 gledatelja, definitvno nije taj.

Razumljivo, igrači igraju za sebe. Take the money and run. Zaradi što više u što kraćem vremenu. Osobni interes vodećih figura klubova odavno je znan. Uspješan klub jednako je deblji račun i uspinjanje u staleškoj hijerarhiji. Kako u cijeloj priči prolaze klubovi kao sportsko-poslovni subjekti valjda je već svima jasno, osim onima koji žive u nekoj paralelnoj stvarnosti u kojoj su klubovi propali sami od sebe, jer eto – postoje.

To što bi primarni cilj trebao biti pokriti se koliko si dug i širok, a ne koliko bi ti htio da si dug i širok, nije problem klupskih čelnika. Ne samo u HNL-u i nogometu, već općenito u našem društvu. I dok je jasno zašto lokalni klaunovi i moćnici tako posluju, postavlja se pitanje zašto se šira javnost boji ‘stezanja remena’. Zbog odlaska u amaterizam? Ako način na koji 60% HNL klubova funkcionira nije amaterizam, onda je strah zaista opravdan. No valjda je svakome tko zaista prati HNL jasno da je istina debelo bliža tome da desetljećima ionako imamo i gledamo poluprofesionalno ligaško natjecanje, samo se iz nekog razloga bojimo isto takvim definirati. Amaterske upravljačke sposobnosti i nezasitni apetiti za ‘lakim novcem’ davno su od hrvatskog nogometa napravili svoje…

Od svih dionika, jedino navijači (osim raznih oblika kratkotrajne emotivne zadovoljštine) nemaju opipljivu korist od postojanja klubova. Dapače, dobar dio tih nepoželjnih HNL dionika troši pristojan novac na praćenje ‘proizvoda’ kojeg ‘proizvođači’ nit znaju, a neki nit imaju namjeru kvalitetno prodati. Razlog tome svakako se krije i u gore spomenutom dijelu o ‘nezasitnim apetitima’ lokalnih moćnika. Daleko od očiju, daleko od srca, a lova u džepovima rodijaka i kumova, poznanika… Business as usual.

Istovremeno, navijače se kojekakvim izjavama, udvaranjima – na tragikomičan način laže da su najbitniji segment kluba, iako je njihova uloga zamišljena na način da budu statisti i hostese koje čine nogometnu kulisu upečatljivijom. Problem je što su navijači, kao i diljem ‘razjebanih’ europskih država, tu ulogu – davno odjebali.

Početak kolovoza, nedjeljno predvečerje na prvom derbiju sezone između Dinama i Hajduka zabilježilo je 11 936 gledatelja. Bila je to ujedno i najveća posjeta na Maksimiru u ovosezonskom izdanju domaćeg prvenstva, dok je najniža zabilježena u posljednjem kolu pred prvenstvenu pauzu kada je sraz s Istrom pratilo svega 984 nogometnih zaljubljenika. Prosjek gledanosti Dinamovih domaćih utakmica ove sezone je 3 888 gledatelja. Izbacimo li derbije s Hajdukom i Rijekom, ta je brojka gotovo 37% manja – odnosno, loptanje lidera prvenstva je u tom slučaju u posluezoni prosječno na Maksimiru gledalo 2475 ljudi.

Ono tužno jest to da, kada se sagleda stanje s posjećenošću ostalih klubova, to i nije toliko tragično.

Uzmimo za primjer zaprešićki Inter, klub koji se nakon dvosezonskog izbivanja iz najvišeg nogometnog razreda, u sezoni 2015/2016 vratio u ‘elitno društvo’ i u njemu prilično sigurno i mirno obitava. Jedna od (za sada) kvalitetnijih i boljih sezona ‘Diva iz predgrađa’ kulminirala je u 19. kolu u srazu s Cibalijom, što je ujedno bila i posljednja ovogodišnja domaća utakmica Intera. Pobjedom nad Vinkovčanima Inter je imao priliku, barem privremeno, doći na svega tri boda zaostatka za aktualnim prvakom države – Rijekom. Zainteresiranih i voljnih izdvojiti dva sata svog vremena u petak poslijepodne za podržati lokalni klub? Prema službenoj evidenciji – sto i dvadeset Mohikanaca.

Pita li se itko u zaprešićkom klubu i samoj lokalnoj zajednici koja je svrha postojanja profesionalnog nogometnog kluba kojeg u jeku dobrog prvog dijela sezone, u borbi za bitne bodove, dođe pratiti 120 gledatelja.

120.

Bila je to ujedno i najslabije posjećena utakmica u prvenstvu općenito, u gradu u kojem je u deset domaćih susreta četveroznamenkasta posjećenost zabilježena samo u prvom kolu protiv Cibalije (1250) i drugom kolu protiv Hajduka (2169). Preostalih osam susreta, osim okršaja s Dinamom (861) i Rijekom (777), pratilo je manje od 400 gledatelja. Sa 659 gledatelja po utakmici Inter je drugi najnegledaniji klub u 1. HNL. Dno drži Rudeš kojeg su, uz jednu domaću utakmicu manje (9) u odnosu na Inter, na stadionu u Kranjčevićevoj prosječno pratila 543 gledatelja.

Svakakva opravdanja mogu u slučaju zaprešićkog prvoligaša biti aplicirana, no ovakve su brojke za jednog stabilnog prvoligaša apsolutno sramotne. Zapitaju li se vlasnici kluba i lokalni vlastodršci mogu li išta promijeniti u svom načinu rada, mogu li se ikako povezati sa stanovništvom kojeg (u ovakvim pozitivnim sportskim okolnostima) očito ne zanima lokalni prvoligaš.

Aktualni prvak Rijeka proživljava najbolju godinu u povijesti i novi stadion/kamp – kako vam drago (uz neostvarene težnje spram nove Kantride) – proširen je na kapacitet od 8729 mjesta, no kompleks je u prosjeku malo više od pola popunjen. Točnije, 4772 gledatelja su ove sezone u prosjeku pratila prvoligaški nogomet na Rujevici. Znakovita za Rijeku jest činjenica da je pad posjećenosti, kada se izuzmu utakmice protiv Dinama i Hajduka, u postotku najmanji u odnosu na spomenute klubove.

Rijeka je tako drugi najgledaniji klub u državi, kojeg je u 11 domaćih utakmica ukupno gledalo 52 498 gledatelja, odnosno spomenutih 4 772 prosječno po utakmici. Spomenuta ‘stabilnost’ prosječne posjećenosti na Rujevici evidentna je iz podatka da su utakmice bez Hajduka i Dinama niti 10% manje posjećene, odnosno – u okršajima s preostalim HNL suparnicima Rijeka je imala prosječnu podršku 4 335 gledatelja. Za HNL prosjek svakako respektabilna brojka, no uzimajući u obzir pozitivno ozračje u i oko kluba, pitanje je koliko su u samom klubu zadovoljni ovom brojkom. Dio odgovora svakako daje i istup predsjednika Miškovića koji, ‘vapajem’ za novim sustavom financiranja nogometa i sporta, daje do znanja da očito ne vidi mogućnost kvalitetnijeg rasta u onom segmentu klupskih prihoda koji je povezan s navijačima.

Publika više ne stanuje u HNL-u, i upitno je hoće li se ikada ponovno vratiti u pristojnom (i tržišno iskoristivom) broju. Hajdukova gledanost anomalija je koja ne ulazi u kalupe domaćeg nogometa, no ipak kao takva šalje jasnu poruku što je velikom dijelu nogometne publike bitno. A Hajdukova posjećenost, domaća – zaista i čini veliki dio nogometne publike u državi.

U ovom je prvom dijelu sezone od ukupnog broja od 293 916 gledatelja, koliko je pohodilo stadione, Hajdukova domaća gledanost činila oko 37%, odnosno – Hajduk je na Poljudu u 10 odigranih utakmica gledalo 108 987 gledatelja. Prosječno je ‘Bijele’ dakle gledalo 10 898 gledatelja, a ukoliko izbacimo utakmice protiv Dinama i Rijeke, ukupna brojka je 66 143 gledatelja, odnosno 8 267 po utakmici. Za HNL i mnoge druge lige sličnih ‘tržišnih kapaciteta’ – pristojna brojka.

No, kao što smo već naglasili, ta brojka je anomalija. Izuzeta iz hrvatske nogometne stvarnosti. Način vođenja Saveza i klubova, sve što se u i oko njih izdogađalo i događa – s pravom je odbilo i odbija ljude. Nikad uspješniju kvalifikacijsku sezonu domaćih klubova u Europi, tijekom koje su se četiri kluba borila za ulazak u skupine Europa lige; u domaćem je prvenstvu pratio uobičajeno malen broj gledatelja. Jednostavno, ne možeš toliku masu ljudi toliko puta prevariti.

Deklarativno, svi se još i danas izjašnjavaju kao navijači ovog ili onog domaćeg kluba, no u praktičnom smislu te riječi cijeli HNL sveo se na par tisuća pijuna koji hodočaste sakralne objekte domaćeg nogometa; ovisno radi li se o buntu, navici ili glavi u pijesku. Naravno da iza svih ovih poriva stoji onaj primarni – ljubav prema klubu, no kao što se vidi iz priloženih brojki, sama ljubav davno je u svim sredinama evoluirala u nešto od gore navedenog. Najkonciznije sročeno, domaći nogomet Hrvate u globalu ne zanima. I to je činjenica. Klubovi većinom nemaju za koga više igrati. Poput glumaca pred praznim teatrom. Sva ova desetljeća uzela su danak i ‘odnarodila’ ljude od domaćeg nogometa.

Ništa nije drugačije u većim ili manjim sredinama. Izgubljena je ona veza kluba i navijača, veza koja je bila neraskidiva neovisno o rezultatima, veza na kojoj su i klubovi, i politika i Savez trebali nastaviti raditi, unaprijeđivati je, hraniti. Jer u suštini, jedini krajnji potrošači nogometa, jedini zbog kojih se taj sport igra i danas jest što jest (sa svim svojim plusevima i minusima) – jesu navijači. I dok se u uređenijim državama klubovi, lokalni i nacionalni savezi trude navijače poticati na dolazak i na potrošnju, kod nas je to i dalje sport u kojem najviše uživa politika. Sretna i zadovoljna što je sve manje onih koji svjedoče njenom pljačkanju, devastiranju i uništavanju naših klubova – simbola naših regija, gradova…

Kroz život zasitimo se puno stvari, no s vremena na vrijeme ipak im se vratimo. Tako je sa stvarima koje voliš. Danas spomen HNL-a kod mnogih izaziva muku u želucu, sjetu koju bude vremena u kojima smo bili blažene budale, nesposobne pojmiti gdje vodi sve što se događa…

Dio ipak i dalje vjeruje, čak se i bori za bolje sutra. No pitanje je što u dubini osjećamo. Čak i da sutra dođe do promjene, da nekim čudom netko odluči očistiti i restrukturirati sudačku organizaciju, savez, stvoriti okvire za fer tržišno natjecanje klubova; ostaje pitanje kako vratiti nekoga tko je izgubio želju i naviku ‘konzumiranja’ nogometa? Jednostavno, ljudi su u međuvremenu pronašli bezbroj supstituta i komplemenata koji im ispunjavaju vikende i rijetko tko bi mijenjao te slobodne trenutke za muke Tantalove koje doživljavaju malobrojni mazohisti na tribinama, pa i oni pred malim i velikim ekranima. Kako ih nakon svega uvjeriti da će ponovno uživati u onome što ih je nekada radovalo i ispunjavalo?

Za mentalnu higijenu možda bi bolje bilo odustati od svega i pustiti ih da uživaju u onome što su od našeg nogometa napravili. Ipak, teško se oteti dojmu da mnogi, koji svjesno u ovom razdoblju hrvatskog nogometa pohode logore maltretiranja i gaženja ljudskog dostojanstva, nemaju namjeru odustati.

Gdje nas sve to skupa vodi teško je reći. S ovakvim načinom ‘brige’ o nogometu, s ovakvim ljudima u lokalnim sredinama i klubovima, ljudima koji na primjer – ne smatraju minimumom društvene obveze i svrhe postojanja imati vlastitu web stranicu, ažurno komunicirati preko iste, i da ne nabrajamo još veće nebuloze – teško da možemo pričati i razmišljati o boljem sutra i povratku gledatelja na stadione.

Mihael Polovanec & Tino Roso


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter