“Taj menadžer mu je rekao da neće igrati u prvoj postavi ako s njim ne potpiše ugovor”. Tako mi govori otac djeteta, potencijalno perspektivnog nogometaša, koliko se takvima mogu smatrati klinci koji netom napune desetu godinu života. Ne, nije odlučio potpisati s njim ugovor, ali to u ovoj priči nije toliko bitno koliko stanje uma koje vlada u nogometnim krugovima i koje je prihvaćeno kao normalno.
Priča o menadžerima sama po sebi nije sporna, oni zastupaju interese nogometaša u zamjenu za novac, druge usluge ili protučinidbe, to je najnormalnije u poslovnom svijetu. Međutim, kada se uključe dvije varijable, priča poprima sasvim drugačiju sliku, prva da se često radi o nogometnim menadžerima s epitetima iz krim miljea poput ubojice, nasilnika, bjegunca ili otmičara. Druga, da s takvim osobama roditelji odluče vezati svoju maloljetnu djecu.
Odrasle osobe same biraju svoj životni put pa tako i prijatelje, često i poslovne suradnike te odgovaraju za svoje postupke. Ali tko takvim roditeljima daje pravo da u ime svoje maloljetne djece potpisuju ugovor s vragom, da ih potencijalno osuđuju na životne drame za šaku dolara? “To tako ide”, reći će mi sugovornik, srećom svjestan poante ove priče, ali mnogi za razliku od njega nisu, pa za par obećanja, lijepih riječi, nešto novca na računu i puno više u priči, svoje dijete daju u ruke sumnjivih tipova u bijesnim autima.
Da se razumijemo, nisu svi menadžeri takvi, autoru teksta je jedan hrvatski menadžer izjavio da je s najkatoličkijim hrvatskim klubom u životu radio samo jednom, kada je posvjedočio teškim riječima, kaznenom djelu i vreći punoj keša na stolu.
Roditeljima koji se odluče sudbinu djeteta prepustiti takvim likovim postavio bih retoričko pitanje, bi li svom “sve u životu” dopustili da ide na instrukcije ili satove nastave kod osoba osuđenih za ubojstvo, prevaru, pronevjeru, dokazano sklonih nasilju? Zašto to onda činite kada je nogomet u pitanju?
Bernard G.