Search
Close this search box.

Dinamovih dvanaest godina transfernih bedastoća

Posljednjih dvanaest godina Dinamo kontinuirano pokušava momčad igrački osnažiti pojačanjima iz inozemstva. S obzirom da taj proces traje preko jednog desetljeća dovoljno je dug period iz kojeg se mogu izvući zaključci o (ne)uspješnosti tih transfera.

Odlasci i dolasci, odnosno odštete su najmjerljiviji prikaz na velikom uzorku igrača međutim neki strenđeri nisu kapitalizirani unosnim izlaznim transferom, ali njihov trag u plavom dresu je dubok. Najbolji primjer toga je da su i oni najbolji koji su igrali za klub, ali zato jer su bili ljubimci Boysa poput Cufrea i Kocha, naposljetku su morali  otići. Ili primjer Tonela jer nije bio simpatični brkatom serviseru televizora koji živi blizu stadiona. Osim financijske strane, čak i svi stranci ne mogu ući u istu kategoriju već neke igrače treba staviti u kategoriju „domaćih stranaca“ odnosno igrači s područja bivše Jugoslavije koji su u prednosti s obzirom na kulturološke i jezične barijere koje doživljavaju novi igrači izvana. Od starijih igrača, najbolji primjer toga su Goce Sedloski i Edin Mujčin (koji su postali čak i legende kluba, koliko god riječ „legende“ u kontekstu Dinama klimavo zvuči), a od novijih najbolji primjer toga su Cesar ili Hodžić.

Ekspanzija stranaca u Dinamu počela je u Kuževoj sezoni 2005/06. kad su igrački kadar pojačali brazilci Etto, Carlos, Anderson, Chago, Pandev, Mitu i Bosnar. Od tada pa do danas dolazi do progresivnog dovođenja stranih igrača, a nerijetko se događalo da u prvih jedanaest Dinama budu svega dva ili tri igrača s hrvatskom putovnicom.

Iznimke ne potvrđuju pravilo, tako igrači poput Soudanija, Etta, Kocha, Tonela ili Cufrea ne mogu biti potvrda neke kvalitetne i ozbiljne sistemske transferne politike. Suludo ulupan novac radi nesposobnosti ili malicioznosti u dealu s managerima i off-shore kompanijama na igrače od kojih neki nisu mogli izboriti prvih jedanaest čak ni u Lokomotivi, a kamoli da su bolji od domaćih igrača bilo iz vlastite škole ili drugih klubova HNL-a sjajan je pokazatelj „kvalitetnog“ rada u Dinamu.

Transfer Adriana Calella prije skoro deset godina koštao je Dinamo kao i dovođenje Roberta Prosinečkog prije dvadeset godina i najbolji je primjer gluposti koja još uvijek stanuje u Maksimirskoj 128. Transferni promašaji poput Jensa Nowotnya čija su koljena jedva izdržala dva mjeseca ili kupovanje putem Youtubea dečka od milijun dolara Andersona Coste na početku su izgledali kao dječje bolesti skautske službe Dinama predvođene sportskim direktorom, ali prvenstveno bratom – Zoranom Mamićem. Potpuni debakl sa stranim igračima, od Carlosa – jedinog Brazlica koji ne zna igrat nogomet pa do Osmara koji se čak ni u Zaprešiću nije proslavio. Struka kluba čak i kad dobije talentiranog igrača, nije u stanju kvalitetno raditi s njim. Zbog neznanja, ali više ipak radi nesposobnosti, odnosno nezainteresiranosti s jedne i druge strane kvalitetni igrači ne ostvaruju svoj puni potencijal. Najbolji primjeri toga su Sammir, zatim Junior Fernandes, Angelo Henriquez (u dvije godine od ugovora s Manchester Unitedom do igranja za Dinamo 2 protiv Sesveta) ili Pedro Morales koji su imali klasu vidljivu iz aviona, ali bez kvalitetnog usmjerenja. Ako već nema kvalitetnog usmjerenja, onda slijedi forsiranje igrača samo da bi ga se što lakše „utrpalo“ u neki drugi klub. Najbolji primjer toga je inzistiranje na filhu Sammiru što je neviđen presedan u povijesti kluba. Kasnija medijska glorifikacija Brazilca zbog broj nastupa i trofeja za Dinamo ne govore o njegovoj kvaliteti već isključivo o  nemogućnosti prodaje.

Potpuni promašaji na visoke plaće i odštete igrača poput Suareza, Papadopulosa, Karimija, Machada, Stojanovića, Rubena Lime, Wilson Eduarda, Sigalija, Taravela, Doda, Miglorea, Goncala, Cleytona, Sandomierskog ili Slepičke ponašanje je ekvivalentno orkestru na Titanicu nakon što se brod očešao o santu.

Čak i igrači koji su bili solidni poput Pinta, Beqiraja (kod kojih je klub uspio čak i zaraditi u odnosu na uloženo) ili Lucha Ibaneza opet nisu bili dovoljno dobri i kvalitetni da se nije moglo dovesti ili jeftinijeg domaćeg igrača ili dati priliku nekom klincu iz omladinske škole. Sustavno zanemarivanje Tomečaka (koji je zabijao Realu, Ajaxu, asistirao u Bruxellesu za pobjedu protiv Anderlechta ili spašavanje prvenstva u Vinkovcima) naspram Pinta najbolji je primjer toga.

S druge strane dolazi se i do mutnih poslova. Bilo preko bosansko-hercegovačkih veza i suludih odšteta za igrače poput Krpića, Pandže, Zakarića i Bekića ili jednostavnije s drugom momčadi Lokomotivom odnosno odšteta od čak milijun i dvjesto tisuća eura za prijelaz Walida Atte s Kajzerice u Maksimir. Posebna priča je i svojevremeni dolazak Aliea Darbe koji je nedavno izazvao pozornost i stranih medija. Kad se gleda iz današnje perspektive teško je procijeniti je li se radi(lo) o totalnoj nesposobnosti i gluposti ili sistemskom izvlačenju novca iz kluba prema drugim i trećim stranama.

>> Još jedan dokaz da je Lokomotiva druga momčad Dinama

Gledano iz nogometne perspektive univerzalni recept za dobrog igrača iz inozemstva ne postoji, ali u slučaju Dinama ako se analizira posljednjih dvanaest godina rješenje je banalno i jednostavno. Ili neko iskusno svjetsko ime poput Tonela ili talentiranog klinca iz susjedstva poput Hodžića ili Gojaka koji nemaju nikakvih problema s adaptacijom. Sve ostalo je suludo bačen novac vođen pohlepom, željom za brzom zaradom, profitom obiteljske nogometne agencije ili jednostavno nečijom interesnom off-shore kompanijom. Na kraju balade, treba se zapitati je li trebalo sustavno zanemarivati Kramarića i Tomečaka, a dovoditi Sylvestra i Pinta te u čijem interesu je išla takva igračka politika kluba? Interes je postojao, interes za sve, ali taj interes nije uključivao Dinamo.

Goran Đulić


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter