Na današnji dan prije sedamdeset i tri godine u zgradi „Elektre“ u Gundulićevoj ulici osnovan je Dinamo. Klub je rastao kroz desetljeća, a trofeji, rezultati, igrači, uspjesi, navijači i sve ostalo što definira veliki klub učinili su zagrebački Dinamo uz splitski Hajduk najvećim klubom u Hrvatskoj.
Od političkog nedonošća nastalog političkim dekretom na temeljima ugaslih Građanskoga i HAŠK-a, klub je sazrio u pokret, simbol i otpor. Raspadom Jugoslavije kreće i okupacija, uzurpacija i potpuna politizacija odnosno početak kraja svega ono što je Dinamo definiralo, simboliziralo i činilo te zbog čega je kako i piše na udarnom transparentu Boysa okarakteriziran kao „svetinja“.
Današnji Dinamo ne predstavlja niti djelić emocija i nekadašnje ljubavi većinskom navijačkom korpusu tako i sedamdeset i treći rođendan kluba proći će neprimjećen od strane svih nas. Zahvaljujući povijesnim revizionistima kroz skoro tri desetljeća od promjena imena i falsifikatorske Croatije pa preko isforsiranog načina proglašavanja Građanskog (koji u sistematičnoj analizi zaista ima najviše elemenata biti „otac“ Dinama) tako i današnji datum nije prerastao u klupski Dan D.
Novi datum slavi se tek po nužnoj potrebi jer za njega se ne vežu pravi osjećaji, čak ni od strane uprave kluba kojima je datum osnutka Građanskog i njegovi trofeji bila samo puka potreba dokazivanja „veličine“ u odnosu na splitskog rivala u stotoj godini postojanja.
Povijest kluba i legende koje su je stvarale, navijači koji su se borili za klub skoro su zaboravljeni kao i današnji datum koji može još jedino evocirati emociju i uspomenu na nekome pub kvizu ili listanju starog almanaha. Današnji datum koji je u nekom paralelnom svemiru trebao razgaliti uspomene organiziranjem velikog slavlja u čast i slavu Dinama i svih ljubitelja plave boje polako odlazi u ropotarnicu povijesti.
Kad se posebno na ovaj dan misli na današnji Dinamo i usporedi s onim Dinamom od prije dvadeset sedam i više godina osjećaji disperziraju u dvije različite točke. Ono što je klub danas samo je kolateralna žrtva pomahnitalih pojedinaca koji su totalnom destrukcijom unakazili klub, ukaljali njegov ugled, povijest i ime. Danas navijati za Dinamo manifestira isključivo samomazohizam i gađenje prema nečemu što je nekad svakom od nas pružalo radost, sreću i zadovoljstvo.
Može li ikako nepravda biti ispravljena? Teško jer ne postoji taj krug pakla u kojem zaslužuju biti svi oni koji su živjeli od Dinama, a ne za Dinamo. Kada klub bude slobodan i prođe kroz nogometno čistilište, neka buduća poveznica starog i novog Dinama može i mora biti makar na simboličkoj razini današnji datum. Datum nekadašnje i buduće „Svetinje“. Buduća „Svetinja“ koja ne treba više biti svetinja kao simbol prkosa, otpora i identiteta već je dovoljno da bude ono što svi najiskrenije želimo, a to je najnormalniji nogometni klub. Ništa više i ništa manje. Klub na zadovoljstvo svih nas koji u desetljećima koja slijede polako nadoknađuje sve propušteno u prethodnim desetljećima te izgradnjom jedne zdrave priče definira jedan bolji Dinamo kakav svi zaslužujemo.
G.Đ.