Kad Dinamo poslovno kihne, Lokomotiva se isti tren prehladi. Po sistemu povezanih posuda protekla je još jedna poslovna godina u kojoj su se Dinamo i Lokomotiva svim dionicima otvoreno rugali. Protekla financijska godina za Lokomotivu dijametralno je suprotna onoj prošloj – 2016., štoviše, u ozbiljnom klubu bi zvonio alarm za uzbunu, no Lokomotiva je sve samo ne ozbiljan klub.
U računu prihoda i rashoda, Lokosi su preklanjsku 2016. godinu završili sa dobiti od 5,5 milijuna kuna što istu karakterizira kao najuspješniju godinu u periodu 2012-2016. No, zato prošla godina ulazi u anale kao najgora dosad te 2017. godinu knjiže s gubitkom od 7,3 milijuna kuna.
Razlog preklanjske uspješnosti, odnosno lanjskog kraha, je jednostavan, a zove se – Dinamo. U 2016. godini Lokomotiva je dogurala do playoffa Europske lige te na taj način svojom zaslugom solidno napunila blagajnu, a nešto je utržila i od prodaje Karla Bartoleca i Bručića u inozemstvo. Međutim, prava lova stigla je direktno iz Maksimira u vidu čak 20 milijuna kuna od famoznih transfer-posudbi Danijela Zagorca, Dina Perića, Ivana Fiolića i Marka Mikulića.
Glupo je pisati o poslovanju Lokomotive, a ne dotaknuti se u svakom segmentu Dinama. Prošle godine Dinamo nije osvojio titulu, nije se igrala Liga prvaka, a iznenadno se ispalo i u kvalifikacijama za Europsku ligu od albanskog Skenderbeua. Loša financijska godina u Dinamu automatski znači loša godina u Loksi. Manja zarada znači i manji promet na relaciji Maksimir-Kajzerica. Istovremeno, Lokomotiva kroz prvenstvo nije osigurala plasman u Europu te se već pred početak nove školske godine moglo naslućivati da se sestrici loše financijski piše.
Pogled na račun prihoda i rashoda govori o padu prihoda za čak 45% u odnosu na godinu ranije, sa skoro 50 milijuna na iznos od 27 milijuna kuna. Najviše se to osjetilo u stavkama ‘Prihodi od UEFA-e’ gdje je manjak u odnosu na godinu prije od čak 6,2 milijuna kuna te u rubrici ‘Prihodi od transfera’ za čak 15 milijuna kuna.
S druge strane, rashodi su smanjeni u odnosu na 2016. godinu za 9 milijuna kuna, s 44 na skoro 35 milijuna kuna. Najviše se osjetilo smanjenje rashoda u stavci ‘Ostali troškovi’ gdje je klub s Kajzerice bio financijski pritisnut sudskim tužbama od bivših igrača i jedne fizičke osobe za duševnu bol, no izgleda da je to sve popeglano te je smanjen rashod na navedenoj stavci za 8,2 milijuna kuna.
U 2017. godini Lokomotiva je prodala Erosa Grezdu i Petra Bočkaja za milijun eura u Osijek. Ostatak prihoda od transfera igrača iznosi 10 milijuna kuna. Radi se o standardnom prebacivanju sredstava između dva kluba, a paravan toga su posudbe/transferi Vinka Solde, Dina Perića ili Amira Rrahmanija. Ukupno gledajući, 63% prihoda kluba sastoji se od prihoda od prodaje igrača.
Lokomotiva inače ažurno prati tržišne principe i trendove 21. stoljeća, što im se ‘sjajno’ vidi na stavci prihodi od poslovnih aktivnosti koji čine nevjerojatnih 1,2% ukupnih prihoda kluba.
Porezni obveznici naravno i dalje financiraju Lokomotivu. 900.000,00 kuna knjiženo direktno kao donacija, a u stavci ‘Ostali prihodi’ nalazi se 1.836.814,00 kuna od Zagrebačkog nogometnog saveza. Dobri građani Zagreba tako s ukupno 2,7 milijuna kuna financiraju Lokose što čini čak 10% ukupnih prihoda kluba.
Pogled na bilancu kluba može dosta toga otkriti. Vrijednost kluba pala je za 25%, a posebno se ističe stavka ‘vlastiti izvori’. Poslovna 2017. godina popapala je sve ušteđeno ranijih godina, a da je minus prošle godine stisnuo vidi se i dizanje kredita od skoro 2,5 milijuna kuna. Novca na računu nema ni za plaće radnika, no prošlomjesečni ‘transfer’ Ivana Šunjića u Dinamo sigurno je popravio krvnu sliku na žiro računu kluba.
Lokomotivine financije lelujaju na vjetru ovisno kako će zapuhnuti iz Maksimirske 128. Tako financijski pokazatelji jasno govore koliko je krhko i osjetljivo njihovo poslovanje.
Koeficijent tekuće likvidnosti mjeri sposobnost poduzeća da podmiri svoje kratkoročne obveze. Lokomotiva je na razini od svega 0,47 (preporuka je 2) što znači da nemaju čime servisirati kredit i tekuće troškove poslovanja kluba.
Koeficijent financijske stabilnosti kluba je 0,54 što znači da za pokrivanje obveza treba rasprodavati igrače, no Lokomotiva tu nema problema, treba priznati da igrački ima zaista sjajnu ergelu u izlogu. Lovro Majer i Luka Ivanušec imaju potencijalni kapital koji se može zasigurno dobro preplatiti ako u Maksimiru bude dobra poslovna godina.
Koeficijent zaduženosti pokazuje do koje mjere poduzeće koristi zaduživanje kao oblik financiranja, odnosno koliki je postotak imovine stečen zaduživanjem. Poželjna razina je ispod 50%, a u slučaju Lokomotive je na razini 99% što znači da postoji veliki financijski rizik u vraćanju dugova. Okej, pričamo o Lokomotivi, a ne o ozbiljnom pravnom subjektu pa znamo da tu nema problema.
Koeficijent vlastitog financiranja spomenut ćemo čisto da se malo dobro nasmijemo. Naime, on uzima odnos vlastitih izvora i imovine, tj. koliko imovine može biti financirano iz vlastitog kapitala. Preporuka je da bude iznad 50%. U Lokomotivinom slučaju je 0,37%.
Da slučajno pukne pupčana vrpca između Kajzerice i Maksimira, Lokomotiva bi s ovakvim poslovanjem završila u ropotarnici nogometne povijesti. No, ima li zaista smisla realno pričati o financijama jedne Lokomotive?
Mihael Polovanec
