Stadioni, ali i cijela sportska infrastruktura u Hrvatskoj nisu na visokoj razini, unatoč par pozitivnih primjera. Stadioni su zastarjeli, uglavnom u javnom vlasništvu te se za njih odvajaju značajna novčana sredstva poreznih obveznika, a sve kako bi se održali na koliko tolikoj prihvatljivoj razini – bar što se sigurnosti tiče. O komforu teško da je moguće pričati. Već smo pisali o tome kakvi bi stadioni (kapacitetom) trebali hrvatskim prvoligašima, a idući korak je transformacija tih stadiona iz potrošača u proizvođače nove vrijednosti.
Posljednje vrijeme postoji mantra da je stadion neisplativ ako ne “živi” 365 dana u godini, a zasad jedini način na koji se u Hrvatskoj stadionu “produžuje život” (ili barem planira napraviti isto), je putem izgradnje popratnih sadržaja – to su ponajviše misli na šoping centre. Tako stadionski kompleks postaje još veći , što znači da zauzima i oduzima još veće dijelove javnih površina te gotovo da postaje sporedna stvar tog kompleksa, a potrošačka kultura nameće se kao odgovor na neisplativost samog stadiona. No, alternative ima. A jednu takvu su u svom radu iznijele 3 studentice Menadžmenta sporta, Nikolina Smrtić, Tihana Platužić i Melanija Struški koje su osmislile projekt “Solarnih stadiona” koji bi se mogao implementirati i u Hrvatskoj. Mi smo razgovarali s jednom od njih, Melanijom Sturški. Putem sunčeve energije, smanjili bi se troškovi održavanja stadiona, a u konačnici, stadion bi mogao postati i mjesto koje donosi prihode prodajom te energije.
Stadion Freiburga
n+: Otkud vam ideja za projekt Solarnih stadiona?
MŠ: Ideja za projekt je “rođena” na Međimurskom Veleučilištu u Čakovcu, sa željom da spojimo sport, odnosno smjer Menadžmenta sporta, i obnovljive izvore energije. Cijela koncepcija je razrađena u želji da klubovi, prvenstveno nogometni klubovi, manje novca troše na održavanje stadiona, a više ulažu u Škole nogometa i mlade igrače. Svojevremeno, s bankrotom Varteksa iz Varaždina u medije su izašle različite informacije o stanju u klubu. Jedna od njih je bila da se igrači koji su ostali vjerni klubu, tuširaju nakon treninga hladnom vodom. Obzirom da je među tim igračima bilo i tinejdžera, željele smo ukazati na mogućnost suzbijanja takvog “odnosa” prema igračima, odnosno nepodmirivanja obaveza kluba koje uvjetuju osnovne životne i higijenske potrebe svakog čovjeka.
n+: Obnovljivi izvori u Hrvatskoj dosad nisu postali dio “mainstream” politika te o njima zapravo i nema jasne strategije u našoj zemlji. Je li vam bilo teško izraditi ovakav projekt, odnosno, koga ste konzultirali pri izradi istog?
MŠ: Kod izrade projekta kontaktirale smo stručnjake iz firme ENERGY PLUS iz Ludbrega koji su nam objasnili osnove rada fotonaponskih modula, te smo se poslužile programom koji izračunava broj sunčanih sati u pojedinom mjesecu u godini i povrat investicije.
n+: Svoje projekt radili ste na primjeru stadiona Varteksa i Slaven Belupa u Koprivnici čiji krov i nema veliku površinu. Do kakvih ste zaključaka došle, kolika je iskoristivost tako dobivene sunčeve energije?
MŠ: Natkrivena tribina Varteksovog stadiona nalazi se na 177m nadmorske visine, te ukupan gubitak energije (kada se uračunaju kišni dani i kutna refleksija iznosio bi 20.5%). Kod nagiba od 30 stupnjeva tracker solarnog modula i površine od 20 metara kvadratnih u instalaciju bi trebalo uložiti 60 000kn (bez administrativnih papira). Povrat investicije bi se dogodio za 4 godine i 3 mjeseca, te bi godišnja zarada nakon povrata iznosila oko 132 800kn. Kod stadiona NK Slaven Belupa, investicija bi iznosila 480 000kn, a povrat bi se dogodio nakon godine i pol. Njihova godišnja ušteda bi nakon povrata iznosila i do 3 milijuna kuna.
n+: Može li se na taj način osnažiti i lokalna zajednica – klub postaje neovisniji, što je dobar primjer i za ostale da krenu s uvođenjem zelenih energija?
MŠ: Svakako je jedan od ciljeva ovog projekta da klub postaje neovisniji čime se osnažuje i lokalna zajednica. Sama očuvanost okoliša koja proizlazi iz ovog projekta od izuzetne je važnosti, a ukoliko jedan nogometni klub pokaže svoju društvenu odgovornost načinom ophođenja prema okolišu sigurno će to učiniti i lokalna zajednica.
n+: Postoje li problemi kod skladištenja i upotrebe takve energije, odnosno jesu li tehnički zahtjevi preveliki za tako nešto?
MŠ: Problema kod skladištenja energije nema, jer se dobivena energija, koja se ne potroši, može skladištiti, a jednako se tako može proslijediti direktno najbližoj elektrani koja zatim otkupljuje tu istu energiju te je prodaje domaćinstvima, odnosno lokalnoj zajednici.
Stadion Bentegodi u Italiji
n+: Jedna od mantri koja se ponavlja kod izgradnje popratnih sadržaja oko stadiona je taj da bi takvi šoping centri služili i za otvaranje novih radnih mjesta. Jeste li se možda pozabavili i tim pitanjem, bi li se “domaća pamet” mogla zaposliti na ovakvim projektima?
MŠ: Svako poduzeće koje razvija takve izvore energije radi to sa svakodnevnim usavršavanjem i uz pomoć najvećih stručnjaka. Koliki je prostor uključivanja mladih u takve projekte, nismo sigurne, ali bitna je volja i želja za učenjem i pokazivanjem zajednici da mladi mare.
n+: Jedna od priča koje se provlačila kroz medije je i obnova stadiona na Poljudu. Po vašim izračunima bi li se stadion veličine Poljuda mogao iskoristiti da proizvodi struju za čak 8000 tisuća kućanstava kako se navodilo u tim izračunima?
MŠ: Stadion veličine Poljuda mogao bi proizvoditi struju za do 8000 kućanstava jer Dalmacija ima veći broj sunčanih sati od Koprivnice, a i površina novog krovišta bila bi veća od natkrivenog dijela Gradskog stadiona u Koprivnici. Dakako, u izračun je potrebno uračunati broj treninga na dan, odnosno korištenja svih uređaja kojima je za rad potrebna električna energija kako bi se dobila konačna brojka.
Stadion du Littoral u Francuskoj
Dakle, stadion bi prestao biti dio gradskog proračuna koji samo troši novce i postao i onaj koji ih može zaraditi. Primjera za stadione koji su iskoristili sunčevu energiju, bilo za proizvodnju energije za vlastite potrebe, bilo za proizvodnju za okolna kućanstva, ima diljem planete – od Kaohsiung stadiona u Tajvanu, preko amsterdamske Arene do Maracane u Brazilu. No, nisu samo veliki stadioni ti koji su isplativi za ovakvu vrstu prihoda. Tu je i bivši stadion Freiburga kapaciteta 20,000 ljudi ili nama još bliži primjer – Stadion du Littoral u Francuskoj koji je skoro potpuno energetski neutralan, ima fotonaponske panele na krovu za proizvodnju električne energije te solarni sustav za grijanje vode koji proizvodi pola potreba kompleksa za toplom vodom. Krov ima 700 metara kvadratnih fotonaponskih panela koji proizvode električnu energiju za stadion, a višak isporučuju u lokalnu mrežu. Skuplja se i kišnica koja se koristi kao voda za toalete.
Bi li se javni novac mogao bolje utrošiti nego u puko održavanje stadiona koji polako propadaju te je li propuštena prilika pri izgradnji Rujevice koja bi mogla biti putokaz ostalima, prosudite sami. Predsjednik Rijeke, Damir Mišković, već upozorava na enormne troškove održavanja koje će imati taj kamp…
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
