Search
Close this search box.

Naslov u sjeni terora – II.dio

Drugi dio priče o svjetskom naslovu s kojim su se okitili domaćini iz Argentine – tituli koja je pala u sjenu zbog vojne hunte i svega što se događalo.

Prvi dio možete pročitati ovdje

Posljednja utakmica u skupini između Argentine i Italije odigrana je za prestiž, obje su ekipe prošle u drugi krug natjecanja. Talijani su slavili zgoditkom Bettege i prošli u sljedeći krug natjecanja, čekala ih je skupina s Nizozemcima, Austrijom i Zapadnom Njemačkom. Argentince je pak čekao sudar sa Brazilom, Poljskom i Peruom.
Mnogi su Argentinci nestali za vrijeme vojne hunte, studenti koji bi otišli na ispit ili predavanje nikad se ne bi vratili. Majke nestalih počele su se okupljati na Plaza de Mayo u samom centru Buenos Airesa, ispred predsjedničke palače. Hunta je, u strahu od prosvjeda, zabranila da se u okupljaju skupine veće od tri osobe, odnosno da stoje mirno na javnim površinama. Majke su ipak dolazile na Plaza de Mayo, noseći bijele marame na glavama u znak solidarnosti. Hodale bi oko obeliska na centru trga, u krugovima kako bi dobile odgovore na pitanja o nestaloj djeci. Hodajući u krugovima nisu kršile zakon, vlasti su pak govorile da su lude, mnoge majke su otete i mučene, nestale. Za vrijeme prvenstva majke sa Plaza de Mayo su dale desetke intervjua stranim novinarima poručujući svijetu da samo žele pronaći svoju djecu. I nakon 40 godina majke sa Plaza Mayo još uvijek čekaju odgovore. Godine ljutnje, straha i neopisive boli su iza njih. Nekad su željele slobodu za svoju djecu, sada žele samo pronaći njihova tijela da ih dostojno pokopaju.

Na turniru je došlo vrijeme za polufinalne skupine. Samo će jedna ekipa iz svake skupine vidjeti veliko finale. Argentinci su počeli sigurnom pobjedom protiv Poljske, dva gola Kempesa bila su dovoljna. U susretu protiv velikih rivala i susjeda iz Brazila završilo je bez pogodaka pa je za plasman u finale Gaučosima trebala uvjerljiva pobjeda protiv Perua u posljednjem susretu, najmanje 4 gola razlike. Peru je tih godina bio dobra momčad, a jedan od najboljih igrača bio je Jose Velasquez. Na poluvremenu utakmice, domaćin je poveo sa 2:0, a svlačionicu Perua još prije početka su posjetili sam Videla i američki državni tajnik Kissinger. U drugo poluvrijeme Peruanci ulaze bez zamijenjenog Josea Velasqueza, a malo poslije mijenjaju i kapetana Hector Chumpitaza. Put do pobjede Argentini je otvoren, ukupnim rezultatom 6:0 odlaze u finale. Dva najbolja Peruanska igrača uvjerena su da su zamijenjena zbog političkih pritisaka, da je Peru odlučio popustiti pred pritiscima i “izmaknuti se”. Priču je potvrdio i jedan bivši peruanski senator i to na argentinskom sudu 2012.godine. Novinari će poslije iskopati priče o 50 milijuna dolara argentinske pomoći Peruu, ali i stravičnoj ideji izvoza političkih zatvorenika iz Perua u Argentinu, gdje će se Videlin režim za njih “pobrinuti”. O situaciji u to vrijeme dovoljno govori činjenica da je u trenutku kada su domaći zabili svoj 4 .pogodak kuća argentinskog ministra dignuta u zrak. Bio je to ministar koji je postavljao previše pitanja o troškovima organizacije SP-a. Videla nije previše mario za sport i nogomet, bilo je ovo valjda prvih 7 utakmica koje je u životu odgledao, ali za ostvarenje svojih ciljeva mnogi se slažu da je kupio Mundijal.

Veliko finale protiv Nizozemske bilo je nogometno, ali i simboličko sučeljavanje. Zemlja u kojoj je vojska preuzela vlast vojnim udarom protiv nacije simbola progresivnih, individualističkih razmišljanja. Na ideološko-političkom polju bio je to susret dva potpuno suprotna pola spektra, a na travnjaku neizvjestan meč koji je mogao otići na obje strane. Iako bez najboljeg igrača, nedavno preminulog Cruyffa, koji se odlučio oprostiti od reprezentacije, Oranje je došlo do finala pobjedama nad Austrijom i Italijom te remijem sa Zapadnim Nijemcima. Igrali su više nego dobar nogomet, argentinski ih je novinar usporedio sa “fantastičnim strojem, kojemu je nedostajao samo čovjek koji ga je izumio.”

Finale je bilo na rasporedu 25. lipnja na Monumentalu, a Argentinci su se pobrinuli da Nizozemcima otežaju koliko je god moguće. Autobus ih je vozio okolnim putem, prije dolaska na stadion zaustavio se u nekom selu gdje su navijači okružili autobus. Skandiranja “Argentina,Argentina” i lupanja po staklima su trajala više od 20 minuta prije nego su krenuli opet prema stadionu. Igrači su bili prestrašeni.

U prostorima zloglasne Escuela Superior de Mecanica de la Armada, u neposrednoj blizini stadiona čuvari su pojačali zvuk radio prijenosa na maksimum. Zatočenici su mogli čuti huk sa tribina u neposrednoj blizini pomiješan sa glasom radijskog reportera. U malenim ćelijama u kojoj je bilo natiskano šest zatvorenika, mučenih i bolesnih. Argentinci su držali zatočene Argentince, otete i skrivene u tajnom argentinskom zatvoru. Preživjeli logoraši su otkrili da su utakmice nacionalne momčadi predstavljale pravi konflikt između zatvorenika. Tiho i između sebe su raspravljali o podršci reprezentaciji, koju je hunta očito koristila u propagandne svrhe. Čuvari nisu smjeli čuti te rasprave, jer je svaka komunikacija bila najstrože zabranjena. Neki su željeli pobjedu Argentine, bila je to momčad za koju navijaju od kad znaju za sebe. Drugi su bili bijesni i tužni jer je diktator koristio ekipu i nogomet kao oružje protiv vlastitog naroda. U neljudskim uvjetima centra za mučenje nogomet je podijelio one koji su bili u istom položaju.

Utakmica je počela, Nizozemci su bili svjesni da im sudac neće biti prijatelj. No prilike su se redale na obje strane. Pokušavao je Passarella za Argentinu, a fantastičnu priliku za Nizozemsku promašio je Johnny Rep. Obrane su bile na kušnji, no oba su vratara bila sjajna, sve do 37.minute kada ni fantastični Jan Jongbloed nije uspio zaustaviti dugokosog Kempesa. Tribine su proključale, more plavo-bijelih zastava se našlo u zraku. Narančasti se nisu predavali nastavili su napadati, Argentinu je u nekoliko navrata spasio vratar Fillol. Samo koji minut prije kraja igrač koji je ušao s klupe Dick Nanninga izjednačio je udarcem glavom. U završnim sekundama utakmice otvorila se još jedna šansa, nogometna povijest bila bi drugačija da je lopta Roba Resenbrinka umjesto na vratnici završila u mreži. Ovako se otišlo u produžetke, a momci u plavo-bijelom su zabili još 2 pogotka i donijeli prvi trofej Argentini. Stadion je eksplodirao, tisuće su slavile, a trofej je umjesto Havelangea uručio sam Jorge Videla. Možda je i tom gestom pokazao da je to bilo njegovo prvenstvo.

Veselje i radost tisuća Argentinaca zbog uspjeha njihove nacionalne momčadi sudaralo se sa užasom zatočenika ESMA-e, a mučenje je poprimilo nezamislive razmjere. Čuvari su izvodili zatočenike u automobilima da svjedoče slavlju naroda zbog nogometnog uspjeha. Prepune ulice i trgovi su odjekivali “Argentina!”, a čuvari su im govorili: “Vidite da vas se nitko ni ne sjeća!” U slavlju zbog nogometa, nitko nije obraćao pozornost na izmučena lica okružena čuvarima.

U možda najnogometnijem gradu na svijetu, Buenos Airesu, zidovi su prepuni murala u čast sportaša i njihovih uspjeha. Uspjehu Diega Armanda Maradone i momčadi koja je osvojila naslov 1986. godine posvećena su prava svetišta, Diego i dalje, unatoč svemu, uživa status božanstva. Onog koji je donio naslov! Ljudi slave uspjeh ’86.muralima, slikama, posterima… Unatoč činjenici da je Argentina osvojila dva naslova prvaka. Onaj iz 1978. je uvijek negdje u pozadini, skriven u drugome planu. Čak i kada se slavilo 30 godina od osvajanja prvog naslova 19 od 22 igrača nisu došla, a tribine su bile neobično prazne. Tamna sjena dubokog nacionalnog konflikta od početka je nadvijena na trofejem koji je osvojen na Monumentalu. U jednom restoranu u Buenos Airesu gdje su zidovi u bojama argentinske zastave, a na njima slike poznatih sportaša i ekipa iz cijelog svijeta. Najveći dio je posvećen šampionima iz ’86. U stražnjoj sobi, daleko od pogleda znatiželjnika stoje dvije male slike momčadi iz 1978. Manje od postera Michaela Jordana na pokrajnjem zidu.

Vojna hunta koja je preuzela vlast u Argentini 1976. bila je na vrhuncu svoje moći, ali i okrutnosti za vrijeme prvenstva ’78. Godinama kasnije nogometni trijumf ostaje skriven u sjenama nacionalne tragedije i režima koji je nogometnu predstavu iskoristio u vlastite svrhe. Videla je ipak puno više volio moć i vlast od nogomet. Predstava za javnost, domaće i strane neprijatelje još uvijek nije završena. Naslov je osvojen, ali tisuće sudbina je ostalo nepoznato. Osvajanje naslova podsvjesno se povezuje za korumpiranim režimom, ostavljajući ožiljke koji još uvijek ne mogu zarasti. Argentina je zemlja u kojoj se nogomet voli i slavi možda strastvenije i jače nego bilo gdje drugo, to je zemlja koja ima najveći broj psihologa po broju stanovnika na svijetu, ali ni to još uvijek nije dovoljno da stare rane zarastu.

Nad njihovim prvim naslovom vije se sjena namještanja utakmica i što je puno gore zločina koji su se odvijali u neposrednoj blizini nacionalnog stadiona.

Edo Zdravković


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter