Glazbeni ukus većine domaćih popularnih nogometaša vežemo uglavnom uz, da se tako izrazimo, lake note, a dojam je da je takva većina nogometaša diljem Europe. No, ovo nije priča o jednom običnom nogometašu koji završi u kakvom narodnjačkom klubu, ovo je priča o čovjeku koji je muziku toliko volio da ju je iskreno nosio i na teren. Riječ je o Argentincu, a ime mu je Dario Dubois. Ako niste nikada čuli za njega, ne brinite.
Dubois je što se nogometne karijere tiče najdalje stigao do argentinske četvrte lige, igrajući za Lugano, Laferrere, Midland, Victoriano Arenas, Deportivo Riestra i Cantildeuelu na poziciji braniča. No, ono što je njega isticali od svih ostalih igrača je njegova ljubav prema death i heavy metalu, a tu je ikonografiju prenio i na teren često igrajući obojenog lica baš kao što su ih svojevremeno imale i zvijezde tog muzičkog žanra. Prije svake utakmice dolazio je ranije na stadion kako bi uz pomoć maskare i boje za lice postigao izgled koji želi, ali to je naravno imalo različiti odjek među navijačima. Neki su ga zbog toga još više poštovali, ali većina mu se s tribina rugala. No, neki su otišli i dalje od ruganja te su postojali i organizirani prosvjedi da mu se zabrani igrati s obojenim licem.
No, Dubois se nije lako predao. Umjesto odustajanja, proširio je cijelu priču te je na terenu ispod dresa nosio majice omiljenih bendova, a umjesto znojnika nosio je kožne narukvice. Njegov izgled nerijetko je i plašio protivnike. Ipak, Nogometni savez Argentine odlučio mu je stati na kraj i zabraniti bojanje lica. No, Dubois je imao novi as u rukavu. Iako je igrao, kako sam tvrdi najviše iz ljubavi i strasti za nogometom, nepravda ga je smetala. Igrajući za Lugano, predsjednik im je obećao 40 pesosa za pobjedu. Nakon što su skupili 3 pobjede za redom, a novac nisu dobili, Dubois je odlučio prosvjedovati mdash; “izolir trakom” bi prelijepio ime sponzora na dresu.
“Jednom prilikom, zaboravio sam ponijeti traku sa sobom na stadion. Srećom padala je kiša, a teren je bio blatnjav. Odmah sam znao što mi je činiti, sagnuo sam se prije utakmice da se prekrižim i usput uzeo komad blata u ruku – a onda sam ti blatom prekrio ime sponzora da se ne vidi” – rekao je u jednom intervjuu Dubios.
2005. godine u svojoj 34. godini života morao je prestati igrati nogomet zbog ozljede, no to ga nije zaustavilo u ljubavi prema glazbi. S dvoje suigrača i 2 prijatelja oformio je bend pod imenom “Tribute Rock”, a u svojim je intervjuima optuživao lokalne političare za korupciju. Unatoč ljubavi prema žestokoj glazbi i britkoj igri, Dubios se izvan terena držao podalje od alkohola, droge, cigareta i – mesa. Glasio je kao inteligentan i velikodušan, no ipak, na veliku žalost, svoj život je okončao na tragičan način. Pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima 2008. godine u svojoj tridesetsedmoj, Dubios je ubijen hicima iz pištolja, a počinitelj nikad nije pronađen. Njemu u čast, bend u Argentini promijenio je ime u Dario Dubois Duo.
Dubios je ipak ostao svjedok jednog nepokolebljivog karaktera, čovjeka koji ne odustaje od svojih ideala zbog povika s tribina, čovjek koji se nije predao unatoč tome što su gotovo svi bili protiv njega jer uostalom, svojim životom nije drugima prouzročio nikakvu bol izvan nekog žešćeg starta na terenu. A to bi od njega, mnogi nogometaši i sportaši mogli naučiti. Sam Dubois je za sebe rekao da je “klaun koji je spreman umrijeti za dres svog kluba”. Da je barem više takvih “klauna”…
Veljko Tomić
